Hello
  Home Help Search Login Register DMCA Rules  
01 November 2014, 09:45:53
 

Skoci na stranu:  1 ... 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 ... 20   Idi na dno strane
Send this topic    Print
Author Topic: sastavi iz srpskog  (Read 852132 times)
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.

Postovani/a
Hvala vam sto ste postali deo nase zajednice...
mozete skidati sve sto zelite bez registracije na nas forum..
« Reply #120 on: 12 March 2010, 00:55:34 »

Beleške o piscu:

Volter (1694. - 1776.), francuski književnik, istoričar i filozof; najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Volter, pravim imenom Fransoa Mari Aruet, rođen je 21. studenog 1694. u Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717. u tvrđavu Bastilju, gde ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Volter opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726. odlazi u Englesku, gde će ostati tri godine. Rečeno je "da je Volter napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da bude uhićen. Uz to Volter sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkog sustava parlamentarne monarhije te filozofskih dela Njutna, Loka i Šaftsburija. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska pisma ili engleska pisma. Kada se delo pojavilo u Francuskoj (1734.), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Volter, da bi izbegao uhićenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744. vraća se u Pariz, gde je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV., ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraćeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Volterovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Volter se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778. vraća se trijumfalno u Pariz, gde ubrzo umire.

 

"U Volterovu liku susrećemo pravoga vođu i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitošću i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljeća, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom riječju pokuša izraziti, što je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano reći: to je Volter sam. Ogroman utjecaj, što ga je vršio na suvremenike, ostavio je tragove, koji se još i danas osjećaju u kulturnoj svijesti europskoga čovjeka i neprimjetno su prisutni na svim područjima duhovnoga stvaralaštva što Volter nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historičar, teolog i filozof, a prvenstveno kritičar. U povijesti europske kulture teško je naći pojavu toliko osebujnu i proturječnu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest čovječanstva" i njegova mukotrpna, teška,no svagda

uporna i beskompromisna borba protiv svih mogućih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjičenja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najviše protiv strašnog fanatizma, nesnošljivosti i terora, ostat će zauvijek svijetao primjer borbe europskoga čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju političku i duhovnu slobodu."

 

"Kad mu je bilo 18 godina, Volter je vjerovao, da će ući u povijest kao veliki pisac tragedija; kad mu je bilo trideset kao veliki povjesničar, a u četrdesetoj je godini vjerovao da će ući u povijest kao epski pjesnik. Sigurno nije ni zamišljao da će ljudi sa zadovoljstvom čitati njegove male pripovijetke, dok će mu sva druga dela spavati vječnim snom na policama biblioteka."

 

"Oni koji se nisu usuđivali napasti Voltera zbog njegove teologije, optuživali su ga za plagijat. To je uvijek bio najlakši način, da se omalovaži jedan veliki pisac; sve je to rečeno, rečeno je čak i to da je sve rečeno, i ništa nije lakše nego približiti odlomak jedne knjige odlomku druge."

 

"Ono što Volterovim pripovijetkama daje jedinstveni sjajan karakter, nije izmišljanje subjekta, nego splet raznih vrlina, prividno proturječnih, koje je autor prikazao."

 

Što ima zajedničko tako raznovrsnim Volterovim delima? Prije svega ton, koji je kod Voltera uvijek podrugljiv, brz i, barem po izgledu, površan. U tim delima vi nećete naći ni jednu jedinu osobe koju autor

smatra sasvim ozbiljnom. Sve su one ili utjelovljenje jedne ideje, jedne doktrine, ili heroji mašte, izvučeni iz nekog paravana od laka, ili iza nekog kineskog zastora. Možete ih mučiti, spaljivati, a da ni autor, ni čitalac ne osjete pravog uzbuđenja. Njegova pripovijedanja su same katastrofe, ali ih duh uvijek natkriljuje; njihov tempo je tako brz da nitko nema vremena da se ražalosti. Volter uživa da prikaže svećenike, koje naziva magima, suce, koje zove muftijama, novčara, inkvizitore, židove, naivčine i filozofe. On ima nekoliko izabranih neprijatelja, koji se pojavljuju u svakom romanu nanovo prerušeni. Što se žena tiče, on ih malo cijeni, prema njegovu mišljenju, one misle samo na to kako će obljubiti nekog mladog, lijepog i dobro građenog muškarca, ali, kako su podmitljive i bojažljive, one će se podati i nekom starom inkvizitoru ili nekom vojniku, ako se tako mogu obogatiti ili spasiti svoj život; one su prevrtljive i odrezale bi nos svome mužu, koga gorko oplakuju, samo da izliječe nekog novog ljubavnika. Ono što zapravo čini jedinstvo ovih pripovijedaka je Volterova filozofija. Za nju su rekli, da je "kaos jasnih ideja", i da je, prema tome, neskladna. Faguet prigovara Volteru, da je sve pregledao, sve ispitao, a ništa produbio: "Je li optimist? Je li pesimist? Vjeruje li u slobodnu volju ili u sudbinu? Vjeruje u besmrtnost duše? Vjeruje li u boga? Niječe li svaku metafiziku i je li donekle agnostik, ili, nije lli to samo do izvjesne mjere, to jest, je li ipak metafizik?… Tko će mi odlučno odgovoriti sa da ili ne na ma koje od ovih pitanja…"

 

Volterovi aforizmi:

Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukući noge.

Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat.

Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih smatramo slabima.

Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima.

 

Anegdota o Volteru:

Kada su 1734. godine tiskana Volterova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje delo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a Volter je morao napustiti Pariz. Gledajući kako mu spaljuju knjige na lomači, Volter je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju."

 

Filozofski roman:

Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajući takva dela ne misle ni jednog trenutka da će čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotiv, čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovijedanje. Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato da bi s više slobode izrazio ideje koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to će biti umireniji i lakše će prihvatiti istine koje iznenađuju. Zato će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim.

 

 

 

Kandid:

Filozofski roman francuskog književnika Voltaira. Volter je ovaj roman objavio 1759. godine u ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijeće ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Volterova života), ali i napadana. Na optužbe Volter jednostavno odgovara da on tu detinjariju nije napisao.

 

"Kandid" je nastao u isto vrijeme iz Volterova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno biće nije ništa bolje stvorilo, to je zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova. Volter će staviti tu misao u usta Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim će posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što će reći, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a nebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju delatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo. Zaključak naučen građanski, koji je Volterova posljednja riječ, kao što će kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Volter najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu." (A. Maurois)

 

Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Volter nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Volterove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Volter postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Kandid živi "u najboljem od svih mogućih svjetova".

 

Volterov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Lajbnica, po kojoj je svet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Volter svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogućih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Volterove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Volter propovedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako već ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svet unapredio. To bi mogao biti smisao Candidovih reči upućenih Panglossu kako svatko treba uzgajati svoj vrt.

 

Volter je svoje remek-delo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao posle šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mladenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literatura ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama oduzima prevelik dio njihovih snaga.

 

"Jednog dana sve će biti dobro, to je naša nada; Sve je dobro danas, to je iluzija." Već se u ovoj pjesmi vidi nacrt doktrine progresa i filozofije, koju će Volter razraditi u Candidu.

 

Pisci našeg vremena otkrili su, da je svet besmislen; ali je Volter u Candidu napisao sve, što se o tome može reći; rekao je on to duhovito, što je bolje nego se ljutiti, i što ostavlja nešto hrabrosti za budući rad.

 

Bilješke tekom čitanja:

Poglavlje prvo

Kandid - od latinski candidus što znači čist.

U francuskom dolazi u značenju naivan, nevin.

 

U zamku gospodina baruna Thunder - ten - tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mali dečak, kome je priroda bila dala najblaža navike. Duša mu se na licu ogledala. Rasuđivao je prilično zdravo i vrlo jednostavno; zato su ga, mislim, i zvali Kandid. Stare su kućne sluge naslućivale, da je sin sestre gospodina baruna i nekog dobrog i poštenog vlastelina iz susjedstva, za koga se ta devojka nije nikada htjela udati, jer je mogao nabrojiti samo sedamdeset i jedno koljeno; ostatak njegova genealoškog stabla uništio je zub vremena.

 

Barun, barunica i obitelj:

Gospodin barun bio je jedan od najmoćnijih plemića Vestfalije, jer je njegov zamak imao prozore i vrata. Čak je i njegova velika dvorana bila ukrašena jednim velikim sagom. Od svih pasa iz svojih dvorišta po potrebi je sastavljao svoj lovački čopor; konjušari su bili vodiči pasa, a seoski kapelan vrhovni ispovjednik. Svi su ga zvali monseigneur i smijali se, kad je nešto propovedao.

Gospođa barunica, koja je težila oko tri stotine i pedeset funta, bila je zbog toga vrlo poštovana. Dočekivala je goste s dostojanstvom, koje ju je činilo još uglednijom. Njezina kći Cunegonda, koja je imala sedamnaest godina, bješe rumena, svježa, debela, poželjna. Barunov sin u svemu je izgledao dostojan svoga oca.

 

 

 

Pangloss:

Odgajatelj Pangloss bio je kućni prorok, i mali je Kandid slušao njegova predavanja sa dobrobušnošću svoje dobi i svoga karaktera. Pangloss je poučavao metafiziko - teologo - kosmolonigologiju. Divno je dokazivao, da nema posledice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogućih svetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunuca najbolja od svih mogućih barunica.

- Dokazano je - govoraše on - da stvari ne mogu biti drugačije, jer pošto je sve stvoreno za neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu.

Upozoravam, da su nosevi stvoreni, da nose naočari, i mi imamo naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obuću. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega prave zamci, zato gospodin ima vrlo lep zamak; najveći barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine. Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba reći, da je sve najbolje.

 

Ljubac Candida i Cunegonde:

Ona ga bezazleno uhvati za ruku, mladić bezazleno poljubi devojci ruku s mnogo žara, osjećaja i naročitog milja; njihova se usta sretoše, oči zažariše, koljena zadrhtaše, ruke zabludiše. Gospodin barun Thunder - ten - tkonckh prođe pored paravana, i, videći taj uzrok i tu posljedicu, najuri Candida iz zamka snažnim udarcem noge u stražnjicu.

 

Poglavlje drugo

Aforizam:

Ljudi su stvoreni samo zato da pomažu jedni drugima.

 

Bugari su ga oteli i uvježbavali ga za rat:

Tjerali su ga, da se okreće nadesno, nalevo, da izvadi iz puške šipku, da je opet uvuče, da nišani, da gađa, da stupa ubrzanim korakom, i udarili su mu trideset batina puščanom šipkom. Sutradan vježbao je malo bolje, tako da je dobio samo dvadeset udaraca; prekosutradan dobio je samo deset, a drugovi su ga gledali kao neko čudo.

 

Poglavlje šesto

Narod živi u strahu od inkvizicije:

Posle zemljotresa, koji je porušio tri četvrtine Lisabona, mudraci te zemlje nisu bili našli uspješnijeg sredstva da spreče potpuno uništenje, već da pripreme narodu jedan lep autodafe.

 

Kandid sumnja da je ovo najbolji svet:

Ako je ovo najbolji od mogućih svetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još neka da su me samo išibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali, vi, dragi Panglosse, najveći među filozofima, zar sam morao videti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, dragi moj anabaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morali utopiti u toj luci? O, gospođice Cunegondo, biseru među devojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh?
  • *
  • zahvalnica: 2180

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 02:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.8 Firefox 3.5.8
  • WWW
Logged




« Reply #121 on: 12 March 2010, 00:57:11 »

O PISCU I DELU: Rođen 1846. godine. Proputovao je Europu, ali i Afriku i Ameriku pišući putopise ispunjene nestvarnim i stvarnim događajima. Poznat je po romanima Kroz pustinju i prašumu, Ognjem i mačem, Quo vadis? i dr. U romanu Kroz pustinju i prašumu ispričao je uzbudljivu priču o putovanju dvoje mladih kroz Afriku. Godine 1916. je umro.


TEMA: Putovanje Stasija ( Staša) i Nelle (Nele) kroz Afriku.


VREME RADNJE: 19. st.

                        -dokaz: Takav se prorok javio godine 1881.


MJESTO RADNJE: Afrika

                      -dokaz: . . . kako je glas o deci stigao s one strane Afrike. . .

IDEJA: Nikad ne smijemo odustajati

 
NAJBOLJI ODLOMAK: Dva hica, jedan za drugim, odeknuše provalijom. Gebhr (Gebr) se stropošta na zemlju kao vreća pijeska, a kamis se nagne na sedlu i krvavim čelom udari na konjski vrat.

 
LIKOVI: -Stasio: Hrabar, umišljen, snalažljiv, voli Nellu, požrtvovan, brižan.     

                -Nella: Mala, plašljiva

SADRŽAJ: Jednog dana, pošto su očevi otišli na put, dođe Kamis i kaže deci da su im očevi poručili neka s njim neka s njim otiđu za njima. Ali Kamis ih je prevario i odveo ih je kod nekih ljudi koji su ih odveli (oteli) Mahdiju. Na putu su prošli kroz pustinju i tamo je Stasio pokušao pobjeći, ali su ga uhvatili i nije uspio. Kada su ih odveli do Mahdija, Stasio nije htio primiti njegovu vjeru, pa ih je poslao na teški put, jer je znao da će deca umrijeti. Ali naprotiv, Stasio je ubio ljude koji su ih vodili i zajedno sa Nellom, Kalijem i Meom otišli potražiti put kući. U toj prašumi su im se dogodile mnoge stvari: Nella se razbolila, pripitomili su slona, susreli su gosp. Lndea koji im je dao kinina za Nellu i puno oružja. Doputovali su do Kalijevog sela i vodili rat protiv drugog plemena. Poslije tih dogodovština su došli u pustinju gde su svi skoro umrli od žeđi, ali spasili su ih neki vojnici i odveli ih oČevima. Nakon mnogo godina Nalla i Stasio su se vjenčali i sretno živjeli do kraja svog života.
  • *
  • zahvalnica: 2180

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 02:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.8 Firefox 3.5.8
  • WWW
Logged




« Reply #122 on: 12 March 2010, 00:58:01 »

Pisac

Antonie de Saint Exupéry (1910 – 1944) francuski pisac, napisao je neveliko ali značajno delo – Mali Princ. Napisao je i romane Pošta za jug, Noćni let, Zemlja ljudi, Ratni pilot, Tvrđava. Osim što je bio pisac, Antoan de Sant Egziperi je bio vojni pilot i sudelovao je u II svetskom ratu u kojem je i poginuo.

 
Sadržaj

Mali Princ je živio na svojem malom planetu pod imenom B-612. On je bio jako usamljen na planeti, sa crvenom ružom. Crvena ruža je za njega bila sve. Ona mu je bila jedino društvo. Vodio je brigu o njoj. Princ jednoga dana odluči otputovati. Prolazio je kraj mnogih, također malih, planeta na kojemu su živeli raznoliki ljudi. Svi oni su bili veoma čudni, zauzeti svojim poslom i nisu imali vremena ni za što drugo. Na kraju je stigao na Zemlju, u Afriku. Hodao je pustinjom i naišao na osamljenog čoveka - pisca. Pisac je imao kvar na motoru aviona. Mali Princ i pisac su se upoznavali. Mali Princ mu je pričao o svojoj planeti i crvenoj ruži. Pričao je o tome kako je susreo veoma čudne ljude. Mali Princ je spoznao da su rad,prijateljstvo i ljubav vrijednosti bez kojih čovek ne može živeti. Princ je shvatio da je povrijedio crvenu ružu i odlučio se vratiti na svoju planetu. Pisac ga je tražio da ne odlazi, no Mali Princ je čvrsto odlučio i vratio se na svoju planetu. Pisac je pisao ovo delo u prvom licu. Ovde prevladavaju osećaji. Svi oni čudni stanovnici malih planeta su osobe modernog čoveka. Princa kod tih likova zapanjuje besmislenost, besciljnost i beskorisnost njihova rada, silna uobraženost i samoživost, te potpuno odsustvo ljubavi i razumijevanja prema poslovima što ih obavljaju. Tamo vlada duhovna pustinja. Pisac nam u ovoj pripovijetki dočarava stvaran svijet i želi da ljudi budu što sličniji Malom Princu.

 
Lica

Mali Princ je glavni lik u ovoj pripovetci. On je osamljen. Ima osećaja i ljubavi prema svakome. Bez svoje crvene ruže ne bi mogao živeti. Zaljeva ju svaki dan i s njom razgovara. Njoj poveruje svoje probleme. Nikada ju ne bi mogao ostaviti da se sama bori za život sa četiri trna.
 

 Likovi

Mali princ
Kad je sreo dječaka tražio je od njega da mu nacrta ovcu. Princ je priznao da na njegovom planetu baš i nema previše mjesta, odnosno bio je malo veći od obične kuće, bio je zapravo malo veći od njega. Njegov dom je bio asteroid B 612. Mali princ je bio divan, smiješan i želio je ovcu, CITIRAM: “Dokaz da je princ postojao jest što je bio divan, što se smijao i što je želio ovcu. ”ZAVRŠEN CITAT   Mali princ je bio sasvim uredan: svako jutro je pažljivo uređivao svoj planet. Mogao je promatrati suton kad je god zaželio, bilo je dovoljno da pomakne stolac za nekoliko koraka. Jednoga je dana gledao 43 puta sunce na zalazu. Kad je postavio pitanje nije odustajao dok nije dobio odgovor. Malom princu se jako svidjela ruža. Imao je tri svoja vulkana, dva aktivna i jedan ugasli koji su mu dobro došli za podgrijavanje doručka. Posjećivao je neke asteroide ne bi li tamo našao kakav posao ili nešto naučio. Sa nažigačem je razgovarao mjesec dana. Nikad nije vidio zmiju, pa mu je to bila jako čudna životinja. Zemlja je za njega bio tako velik planet da to nije mogao zamisliti.


Lisica
Bila je vrlo lijepa. Princ joj je predložio da se idu igrati ali ona nije bila pripitomljena. Bila je jako mudra i znala je jako lijepo pričati. Stalo je razmišljala o kokošima. Život joj je bio jednoličan. . Ona lovi kokoši, ljudi love nju. Na rastanku mu je rekla:”Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo”.


Kralj
Sjedio je odjeven u purpur i hermelin na vrlo jednostavnom ali ipak veličanstvenom prijestolju. Bio je tužan jer nije imao kome zapovijedati, pa čim je došao Mali princ uzviknuo je : “evo jednog podanika”. Kralj se jako držao pravila, npr. Nitko nije ni smio zijevati dok mu kralj to nije dopustio. Stalno je zapovijedao i sve je moralo biti kako je on naredio. Držao je do svog ugleda. Nije podnosio neposlušnost. Planet na kojem je on živio bio je tako malen da zapravo nije ni imao čime vladati, no on je vjerovao da je njegov planet velik i da vlada velikim prostorom. Kralj je bio jako razuman. Bio je jako star i nije imao vremena da obiđe svoju planetu.


Poslovni čovjek
Bio je toliko zaposlen da čak ni glavu nije podigao kad mali princ došao. Stalno je nešto brojao, zbrajao, dodavao, množio…I na kraju izračunao da posjeduje pet stotina milijuna zvijezda. Mislio je da je bogat kad je imao tolike zvijezde. Ali on nije shvaćao da ne može posjedovati zvijezde. Broj zvijezda koje je posjedovao mogao je staviti u banku.
Pijanac
Šutke je sjedio pred gomilom praznih i gomilom punih boca. Pio je da zaboravi. Princ ga je pitao čega , a on je odgovorio toga što pije. To je princa jako rastužilo.

Tema
Prinčeve zgode i nezgode na njegovom velikom putovanju.

Stil
Ovo je dječji roman. Prilagođen za djecu i pomalo smješan prikaz prinčevog života.

Mesto radnje

Radnja se odvija u svemiru na malim planetama i na Zemlji u Africi, pustinji Sahari.
 Dojam

Ova pripovijetka me potiče na razmišljanje o ljudima i o samom sebi, o ponašanju prema drugima. Pripovijetka me se jako dojmila jer opisuje ljude, kakvi zbilja jesu. Nadam se da su druge knjige slične ovoj.

 Osnovna misao pisca
Ovo je dječji roman. Govori o dječaku(piscu) koji je sreo Malog princa. Mali princ mu priča o svojim putovanjima. Govori o tome gdje je sve bio i koga je sve sreo na tom putu. Mislim da je Mali princ iz tih putovanja puno naučio, a u ostalom išao je u “svijet” sa namjerom da nešto nauči. Sreo je mnogo čudnih ljudi, koji su imali razna zanimanja. Najčudniji je bio nažigač; on je palio i gasio uličnu svjetiljku , a budući da se taj planet okretao jednom u minuti on je svaku minutu morao gasiti i paliti svjetiljku. Dječak sa početka knjige se okušao u slikarstvu. To mu baš i nije polazilo od ruke, pa su mu odrasli savjetovali da se radije posveti nečem drugom. Naučio je letjeti i jednog je dana pao u pustinji. Tamo je sreo Malog princa. Na kraju priče oni dvoje razgovaraju i Malog princa ugrize zmija i on umre (pogodi munja). On se nečujno sruši. Dječaka se doživljaj dojmio i on ga prepričava ostalima. Priča je pisana za sve uzraste. Djeca vole bajke, a odrasli alegorije (bajke za odrasle). Djeci tu ništa nije neobično, a stariji će tu priču shvatiti u prenešenom smislu. Mali princ nešto predstavlja. Svako je dijete zapravo mali princ, ali naravno za svoje roditelje. Mali princ je svaki čovjek koji se rodi i pred njim stoji čitav život. Sjemenke baobaba su sjemenke našeg djetinjstva, jer mi dobre sjemenke odnosno dobre navike pazimo i mazimo, a one loše isčupamo dok se još nisu ukorjenile. Ova knjiga prikazuje razvojni put čovjeka od njegovog djetinjstva do njegove starosti i svršetka života.
  • *
  • zahvalnica: 2180

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 02:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.8 Firefox 3.5.8
  • WWW
Logged




« Reply #123 on: 12 March 2010, 00:59:10 »

BELEŠKA O PISCU: Ivo Andrić,  jedan je unikatni primer hrvatsko-bosansko-srpskog  pisca rođen 1892. u Dolcu pokraj Travnika  u siromašnoj porodici, a umro 1975. u Beogradu. Detinjstvo   provodi u Višegradu gde i završava osnovnu školu. Gimnaziju završava u Sarajevu, a studira u Zagrebu, Beču i Krakovu da bi 1924. u     Gracu doktorirao disertacijom «O duhovnom životu Bosne pod Turcima». Bio je član «Mlade Bosne» te za vrijeme Prvog svetskog rata biva zatvoren. Nakon Prvog svetskog rata 1918. sa još nekoliko književnika u Zagrebu pokreće časopis «Književni jug». U razdoblju između dva rata je u diplomatskoj službi, a kada počinje Drugi svetski rat povlači se u Beograd gde se za vrijeme okupacije ne sudeluje u javnom i kulturnom životu. Nakon rata postaje narodni poslanik i prvi predsednik «Saveza književnika Jugoslavije». Napokon 1961. je dobio priznanje za svoja književna ostvarenja kada mu uručena Nobelova nagrada za književnost.

 Ivo Andrić je pisao pjesme, romane, pripovijetke i eseje. Andrić svoje književno stvaralaštvo otkriva javnosti kao maturant kada 1911. objavljuje prve stihove u časopisu «Bosanska vila». Književno priznanje i ime ostvaruje ciklusom pjesama u zborniku «Hrvatska mlada lirika» (1914.). Njegov opus možemo podijeliti u tri etape tj. faze. Prva, rana faza (prijeratna) započinje upravo 1911. i traje do 1920. u toj fazi prevladavaju poezija i poetska proza, a dela stvorena u toj fazi su zbirke pjesama u prozi «Ex Ponto» (1918.) i «Nemiri» (1920.). U razdoblju između dva rata se okreće isključivo prozi te objavljuje zbirku pripovijedaka «Put Alije Đerzeleza» (1920.) i tri knjige sa naslovom «Pripovetke» (1924., 1931., 1936.) sa tematikom iz prošlosti Bosne turske i austrijske vlasti. Nakon Drugog svetskog rata objavljuje romane «Na Drini ćuprija» (1945.), «Travnička hronika» (1945.), «Gospođica» (1945.), «Prokleta avlija» (1953.), zbirke pripovijedaka «Nove pripovetke» (1948.), «Priča o vezirovom slonu» (1948.), «Lica»

(1960.) i dr. Kao što je ranije spomenuto uz beletristički rad bavio se i publicističkim i esejističkim radom.

 Danas, ali i prije se povlači pitanje narodne pripadnosti Ive Andrića (prethodno napisano «hrvatsko-bosansko-srpski pisac»). Godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Primerice: je li ustrajavao u jugoslavenstvu zbog vernosti mladenačkim idealima, ili zbog karijere, ili zbog čega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven ili je možda i njemu jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu? Nadalje, je li svoj bijeg od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili je bio spreman da mu se vrati u nekom povoljnom trenutku, koji međutim nije doživio? Je li se 1941. zaista nameravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do čega nije došlo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije došlo jer su ratna zbivanja ubrzo, prije nego što je do realizacije te namere došlo, upozorila pronicljiva diplomata, da će tijek događaja opravdati njegovo ostajanje u Beogradu? Izbjegavanjem da se očituje o tim pitanjima, Andrić kao da je još i poticao, da takvih nejasnoća i kontroverzi bude što više, da bi se najzad i otvoreno postavilo pitanje o njegovoj osobnoj nacionalnoj pripadnosti, kao i o pripadnosti njegova dela. Već je njegov bečki «hommage» Matošu nosio klicu razočaranja, i to upravo u matoševske ideale te premda je još nekoliko godina poslije prvoga rata književno vezan uz Zagreb i hrvatsku književnu sredinu, odlaskom u Beograd i ulaskom u diplomatsku službu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca sve je intenzivnije nazočan u srpskom književnom životu, prihvativši najzad i srpski jezik. Ipak, nikada nije ekavizirao i leksičko-sintaktički posrbio svoje prve, hrvatskim jezikom pisane radove - pjesme, novele, članke i kritike. Dvije zbirke refleksivnih pjesama u prozi, ispunjenih prigušenim bolom i tragičnim osećajem života («Ex Ponto», «Nemiri»), pripovijetka «Put Alije Đerzeleza» i prva knjiga «Pripovetke» napisane su biranim hrvatskim jezikom, kao i brojni članci i kritike u hrvatskoj periodici tih godina. Sljedeća njegova knjiga, također pod naslovom «Pripovetke» donosi pripovijetke pisane i hrvatskim i srpskim jezikom, tek «Pripovetke» (1936.) pisane su sve do jedne dosljedno srpskim jezikom, kao što su pisana i sva kasnija njegova dela: romani «Na Drini ćuprija», «Travnička hronika» i «Gospođica», pa «Nove pripovetke» (1948), kratki roman «Prokleta avlija», nedovršeni roman «Omerpaša Latas» knjiga refleksivnih zapisa «Znakovi pored puta», koja izlazi posthumno, u sastavu njegovih sabranih dela 1976.

O  DELU

 Samo delo «Na Drini ćuprija» je sastavljeno od dvadesetičetiri pričice, poglavlja. Koje, iako nisu tematski povezane čine jednu savršeno ispričanu priču jednog malog mesta u srednjoj Bosni od sredine 16. st. pa sve do početka Prvog svetskog rata (1914.). Roman započinje dugim geografskim opisom Višegradskog kraja i navođenjem više legendi o nastanku mosta, od kojih je posebno istaknuta ona o zazidavanju kršćanske dece u jedan od stupova. Porijeklo legende je u nacionalnom mitu, a legende su paralelne tj. imaju kršćansku i muslimansku verziju. Taj most («ćuprija») ima vrlo važnu ulogu u životu meštana Višegrada. On ne samo da spaja dvije obale rijeke već čini Višegrad prometnim čvorištem i daje mu glavno mesto za okupljanja («kapija»). Na početku dela nam se daje uvid u delo i šta nas očekuje. U drugom poglavlju se opisuje prelazak preko rijeke dok nema mosta, tu vidimo bijedu i težak život na tom području pod Turskom vlašću. Naime prije mosta se prelazilo pomoću skele koja nije vozila redovito već je ovisila o volji skelara Jamaka, koji je sakat i gluh na jedno uho, dakle jadan kao i mogućnost prelaska rijeke. No prelazak je ovisio i o vremenskim prilikama tj. čim se rijeka zamuti i poraste preko određene granice skela ne vozi. Kao što znamo Tursko Carstvo je uzimalo danak u krvi od porobljenih zemalja pa tako i Bosne, upravo jedan takav čovek iz Bosne je dospio na visoku službu u Turskoj vojsci (postao je vezir). Budući da mu je u sećanju ostala ružna uspomena na skelu Mehmed paša Sokolović (vezir) je odlučio da se tu na Drini ima napraviti most. Nakon te odluke odmah dolaze stručnjaci i arhitekti sa svih strana svijeta, vojska  i glavni nadležnik Abidaga. Abidaga je okrutan, strog i surov čovek koji čak i najmanju grešku i neposlušnost oštro kažnjava, tako da je kažnjenik bio sretan ako je ostao živ. Za radnu snagu su se uzimali ljudi iz okolnih mesta koji su bivali prisiljeni da kuluče (tlaka), čak su i prolaznici morali ostajati dan dva i raditi. Objedi su im bili više nego bijedni kao i sam smeštaj i uveti za rad, naime radili su i zimi osim kada zapada snijeg, a njihove njive su ostajale neobrađene. Ovo sve je rezultiralo pobunom među radnicima, naravno ne otvorenom i izravnom već tihom i možemo reći gerilskom sabotažom radova na mostu. Svi radnici su bili nezadovoljni, ali ih se samo dvoje odvažilo nešto učiniti kako bi prekinuli gradnju, jedan od njih je bio i Srbin Radislav. Oni su sabotiravali radove i širili glas kako vila brodarica ne da da se tu sagradi most. Narod kao narod je prepričavao tu priču te se ona brzo proširila, ali ona biva uništena kada Turski stražari pod pritiskom zapovednika straže Plevljaka, koji na kraju i gubi razum od straha od Abidage, uspijevaju uhvatiti Radislava dok drugi seljak bježi. Radislav je okrutno mučen ne bi li izdao pomagača, ali on ga ne izdaje te biva nabijen na kolac na kojem i umire nakon cjelodnevnog mučenja. Nakon nekog vremena je Abidagu zamenio Arifbeg jer je vezir otkrio kako Abidaga nije plaćao radnicima te da je samim time okrao njega. Arifbeg je bio prava suprotnost Abidagi te su se radovi nastavili i završili bez većih izgreda. Most je napokon dovršen 1571., dakle nakon pet godina. Nakon nekoliko godina u Srbiji izbija buna protiv Turske te se na mostu nalazi straža i podiže se baraka, a na ulazu na most na tzv. kapiji se redovito nalaze glave pogubljenih Srba. Nadalje nalazimo opise poplave i kuge koje su kao nepogode zajedno sa ratom prijetili ljudima i mostu, no most je taj koji uvijek ostaje nepromijenjen i čvrst bez obzira na nepogode. U epizodama o lokalnim ljudima nalazimo i legende poput one kada brak između Fatime Avdagine i Nailbega Hamzića biva dogovoren unatoč Fatiminoj želji i zakletvi kako se nikada neće udati za Nailbega ona se na kapiji mosta odvaja od svadbene procesije i skače u rijeku te tako ostaje u legendi kao najljepša i najmudrija žena Fata Avidagina koja je ostala verna sebi. Kasnije kada Austro-Ugarska Monarhija anektira Bosnu i Hercegovinu u BiH se stvaraju male grupice Turaka koje pružaju otpor, ali prisiljeni na povlačenje prelaze preko mosta i Alihodža Višegradski ugledni musliman (hodža) zbog vrijeđanja i protivljenja vođi bune Karamanliji koji je sa svojim vojnicima zavladao Višegradom završava na ulazu na most sa uhom zakucanim u dasku. Tu započinje doba vladavine Austrije i najprije uzleta i prosperiteta, naime Austrijska okupacija je pokazala pozitivne posljedice svih promena što ih je uvela u svakodnevni život dotad zaostale bosanske sredine. To su red, čistoća, građevinski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna sigurnost, koja je proizlazila iz delotvorne upravne i sudske vlasti, za razliku od istočnjačke "pravde" izražene uzrečicom «kadija te tuži, kadija te sudi». Roman se bavi pričama običnih ljudi i njihovim životima te tako upoznajemo mnogo likova iz Višegrada, od domaćih ljudi do Austrijanaca. U vrijeme aneksijske krize kada su hvatali hajduke po cijeloj Bosni u Višegradu je na mostu opet nikla baraka sa stražarima, ali poznati hajduk Jakov Čekrlija je lukavo uz pomoć devojke uspio nasamariti stražara i prebjeći u Srbiju. Nakon toga se osramoćeni vojnik ubija. Epizoda o Lotiki, Austrijanki koja je otvorila hotel u Višegradu sa dolaskom željeznice nam govori o načinu provođenja vremena u ono doba te o zameni stare i male domaće birtije sa velikim prostorijama za opijanje i javno kockanje (prije je bilo zabranjeno kockati). Lotika koja je sama stvorila sve što ima je prava samostalna i odlučna žena novog doba. Ona se sama brine o svemu u hotelu, drži obitelj na okupu te uzdržava rođake koji se još školuju. Kroz nju i njen hotel spoznajemo loše utjecaje zapadne civilizacije koji množe pijanice i besposličare. U jednoj od epizoda se pojavljuje ponovno već ranije spominjani Ćorkan koji radi sve i svašta za neke sitne novce. Njega redovito sinovi imućnijih gazdi opijaju te ga ismijavaju. Tu se također manifestira narodni element jer je prije bilo nepisano pravilo da svako naselje ima svoju «ludu» kojoj se svi smiju. Na kraju te epizode on hoda u ranu zoru po ogradi mosta pa čak i pleše po ogradi. Kada se već poprilično dece iz Višegrada školuje vani (Zagreb, Beč, Budimpešta itd.) oni sa sobom donose u Višegrad ideje o socijalnoj i nacionalnoj revoluciji. U toj epizodi imamo više filozofskih diskusija između nekoliko mladića Herak (socijalista), Stiković (nacionalista) koji piše članke za časopis «Balkan, Srbija i Bosna i Hercegovina» i dr.  Upravo preko tih rasprava tj. debata saznajemo o raspoloženju, idealima i željama koje su zahvatile velik dio mladeži Bosne i Hercegovine, ali također i Srbije i Hrvatske. Između Stikovića i Glasičanina se još javlja sukob oko devojke Zore koja je učiteljica u školi u Višegradu, taj sukob počinje kada Stiković zavađa Zoru iako zna da i Glasičanin koji se ne školuje nego već radi i ima neku vrstu veze sa njome, koja je nadasve Platonska i naivno dečja. Kasnije, nakon ljetnih praznika kada se Stiković vraća na fakultet se Glasičanin i Zora mire. Tako godinu dana život teče bez većih i naglih promena. Slijedeće godine početkom ljetnih praznika se ponovno vraćaju studenti pa se i bude stari problemi unutar društva iz Višegrada. Ubrzo se zbiva i atentat na cara Franju Ferdinanda 1. o kojem ljudi saznaju tijekom jednog nedeljnog plesanja i igranja na polju, dakle nevini ljudi su odmah počeli ispaštati tuđu krivicu. S početkom rata svi bježe van Višegrada jer je most strateški važan te Srbi granatiraju naselje. Čak je bilo kasno i za Glasičanina i Zoru budući da on izabire rat na srpskoj strani. Jedino Alihodža najčešće spominjani lik romana ostaje u naselju u svojoj trgovini koja biva razrušena tijekom granatiranja te on svedoči gromoglasnoj detonaciji eksploziva koji su postavili Austrijanci u stupove mosta. On to ipak preživljava, ali na putu kući umire od srčanog udara. Sa njime umiru i stari način života i stare vrijednosti budući da ih on simbolizira i zastupa.

 

 Andrićeva „ Na Drini Ćuprija“ nije roman u klasičnom smislu. Glavni junak je kameni most na Drini (1516.-1914.). Vreme u romanu se deli na 2 perioda: turska i austrijska vladavina. Turska okupacija je 3,5 veka, od odvođenja srpske dece u danku u krvi pa do ulaska austrijske vojske 1878.god.

Period austrijske okupacije traje samo 3,5 decenije, ali to u romanu izgleda drugačije : 1/3 romana opisuje tursku vladavinu, a preostale 2/3 romana su austrijska okupacija. Građa romana je podeljena u 24 glave, a već u 9. glavi je opisan ulazak austrijske vojske u Višegrad.

Andrić prati iz veka u vek raznovrsne promene u kasabi (mali grad) i istorijske događaje (turska vladavina, austrijska vladavina i osvitak I svetskog rata).Sudbine pojedinaca su karakteristične za određene istorijske trenutke i po tome ih je pisac birao (Fatima, Lotika, Milan Glasinčanin, Ali Hodža Mutevelić). Sam most nastaje iz mnogostruke patnje ljudi iz ovog kraja, iz bolnih uspomena velikog vezira Mehmed – paše Sokolovića (Baja)→(koga turci odvode kao 10-godišnjaka 1516. god. u danku u krvi) i iz teškog i mukotrpnog života naših ljudi koji su pod nečuvenim terorom podizali ovaj most. 10-god. dečak je u tuđem svetu promenio ime i veru, postao čuven vojskovođa, carev zet proširene granice turske imperije, ali je čitav život nosio u sebi jedan oštar bol koji ga je često presecao u grudima kao strašno sećanje na onu skelu kada je u danku u krvi prvi put prešao Drinu praćen lelekom majke. Veliki vezir je odlučio da na nekadašnjoj skeli podigne most verujući da će se tako osloboditi tog nejasnog bola u grudima koji ga tišti i pomoći svojim zemljacima.

U opisu izgradnje mosta utkane su slike gorkog rada raje (naroda), svirepost turskih okupatora kao što je glavni nadzornik Abidaga i posle slike turske vlasti u prvih 9 glava dolazi Austro-Ugarska vlast do kraja romana. Za vreme turske vlasti most često postaje krvavo gubilište, ali se za njega vezuju i intimne tragedije,kao što je tragedija Lepe Fatime. Pisac kaže: “Između života ljudi u kasabi i ovoga mosta postoji prisna vekovna veza, njihove su sudbine tako isprepletane da se odvojeno ne daju zamisliti i stoga je priča o postojanju i sudbini mosta, istovremeno priča o životu kasabe, prepliću se istorijsko i legendarno iz naraštaja u naraštaj isto kao što se i kroz sva pričanja o kasabi provlači linija kamenog mosta sa 11 lukova. “Reka Drina je metafora prolaznosti: most, tesani kamen je simbol trajnog, čovekovog..

Interesantan je Alihodža Mutevelić koji je predstavnik nekadašnjeg sloja-feudalnog koji izumire, mudar i oprezan, ali pored saznanja da je tursko prošlo, on ne prihvata nove promene gde ne može da vlada samo jedan turski vazal.

U delu ima dosta pojedinačnih priča i svaka je zasebna umetnička celina: Buntovnik Radisav (tip srpskog slobodarskog seljaštva). Abidaga (simbol turske svireposti), priča o Fatimi, kockar Milan Glasinganin, priča o jevrejki Lotiki koja vodi kafanu kraj mosta. Pojedinačne sudbine ljudi povezane su sa legendama neistorijskim događajima. Most ili saraj grade osvajači, ali on je istovremeno i humana uspomena na nezaboravnog vezira. Pored mosta prolaze ljudi , generacije, a on ostaje postojan i nepromenjiv . Za njega se vezuju istoriska hronika i legende, zabave, dokoni, lokalne atrakcije kao ćorkan, tragedije vojnika Peduna ,da bi se završio sa misaonim Alihodžom, koji doživljava da austrijska mina početkom I sv. rata ruši jedan luk na mostu što je toliko potreslo Alihodžu u dućanu krenuo kući i usput pao mrtav.

Čitava kompozicija romana je u stvari linija samog mosta koji simbolično povezuje renesansni zapad i zaostali istok. Simbolično spaja dve nesigurne obale , samo ta ćuprija i taj kamen stoje kao ćutljivi spomenik prohujalih vremena. Isto vremeno ovaj most kao i onaj na Žepi predstavlja ostvarenje vezira koji je realizovo majstor Antonije, njegovu želju za večitim traganjem za lepotom.

U delu se prepliću teme iz prošlosti i sadašnjosti trenutka što ga čini romanom - hronikom (istorijografski postupak u građi dela, nema prave romaneksne fabule). Istoricizam u delu nije upadljiv, jer se prikazuju kolektivne i pojedinačne sudbine u određenim istorijskim razmacima. Prikazuju se sudbine velikih, značajnih ljudi, ali i malih i beznačajnih ličnosti. Sa sudbinom 4 veka mosta tako su vezane mnogobrojne i sudbine i mašte i narodna verovanja i sujeverja. Naizgled su sudbine junaka nepovezane, i ređaju se kroz vekove jedna za drugom, ali tu se javlja most kao jedna spona koja ih vezuje kroz vekove, jer su sve te pojedinačne sudbine vezane za most. Znači da se javljaju preplitanja legandarnog i istorijskog. Samo neukrotiva Drina krije u sebi simboliku prolaznosti života, nečega što teče, što se menja, a nasuprot njoj most i kamen predstavlja trajnost i večnost čovekovog dela.

Most je simboličan u kidanju granica , spajanju nepovezanog, povezivanju krajnosti, jer njegovi krajevi ne razdvajaju, već približavaju obale i povezuju ljude. Iz toga različiti mostovi kao simbol spajanja su česta inspiracija u Andrićevim delima.

 

Zaključak

 Ovaj roman je pisan ekavicom i na srpskom. Izražaj je prilično jednostavan i lako razumljiv. U delu nalazimo mnogo primera narodnih elemenata, od pjesama i legendi do običaja i svetonazora. Velika važnost se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psihološkim. Nema neke osnovne teme i određene fabule, ali ipak nalazimo osnovni «leitmotiv» a to je naravno most. Most nam simbolizira čvrstoću, neprolaznost i postojanost usprkos svim nepogodama. Oko njega se bazira život svih stanovnika Višegrada i uže okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i beznačajan te se to ističe u čestim i pomno izabranim trenutcima ljudske nevolje. Roman obiluje realističkim opisima situacija, ljudi, pejzaža i interijera. Jedan od najpoznatijih situacija je zasigurno nabijanje Radislava na kolac. Nadalje nalazimo mnogo simbolike u likovima koji su također i reprezentativni npr. Abidaga-tursko nasilje i brutalnost, Lotika-moderna žena, samouverena i uporna, Herak, Stiković-jugoslavenska revolucija, novi ideali, Ćorkan-nevin čovek ali vrlo nesretan i siromašan, Alihodža-glas razuma kod muslimana i moralni vođa, i dr. Važna činjenica je da je ovaj roman baziran na stvarnim događajima i da on nepristrano prikazuje život u Bosni nekada, da je delo nepristrano nam pokazuje nekritičnost austrijske vlasti kao ostalih prosrpskih pisaca. U cijelom romanu se oseća pravilnost konstrukcije te slijeda događaja uz poneke retrospektivne epizode koje se na kraju stapaju sa trenutačnim. Most kao nijemi svedok pamti prividno slaganje različitih kultura, vera i naroda dok među njima u stvari vlada antagonizam. Najveći je sraz  dvaju civilizacija, istočne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromenljiva, večita točka na kojoj se napetosti i komešanje što rađaju sukobe (na nivou likova i na nivou država) oseća i vidi jasnije nego drugde.

Meni se ovo delo vrlo jako svidelo jer na specifičan i nadasve originalan način svedoči o povijesti Bosne i Hercegovine. Dojmili su me se njegovi verni opisi i vešto i postepeno uvođenje čitaoca u radnju, naime čitajući ovo delo čitalac vrlo lako shvaća situaciju i okolnosti zahvaljujući Andrićevom pristupačnom i izravnom stilu. Epizode koje su kod mene ostavile najjači utisak su zasigurno 19. i 23. u kojima Andrić predstavlja stavove jugoslavenstva i socijalizma, ali iako je bio njihov zagovornik dopušta si i njihovu kritiku tj. sagledava ih i sa druge strane. U toj epizodi (19.) otkriva zaluđenost i preveliku idolizaciju i idealizaciju ideja koje su osuđene da samo ostanu ideje dokle god postoji ljudska želja i nagon za individualnošću i očuvanju tradicija. 23. epizoda nam donosi uvid u prve dana Prvoga svetskog rata na tom području, opis tih događaja se vrši pomno izabranim riječima koje dopiru do same srži osećaja bespomoćnosti i očaja koji vladaju u nevinu narodu ionako već napaćenom i ratom uništenim.

Naravno da bi se o ovom delu dalo još puno toga reći jer je ono jedno od tih nikada do kraja izanaliziranih i raščlanjenih umetničko-povijesnih ostvarenja.
  • *
  • zahvalnica: 2180

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 02:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.8 Firefox 3.5.8
  • WWW
Logged




« Reply #124 on: 12 March 2010, 01:00:32 »

O PISCU:

B. Stanković (1876. -1927. ) rođen je u Vranju, u siromašnoj zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju I Nišu, a završio je pravni fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo stalno je bio u sukobu sa Beogradskom čaršijom I ćitinskim moralom. Borislav Stanković bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su pripovijetke: Iz starog jevanđela, stari dani, Božiji ljudi, Pokojnikova žena; romani: Nečista krv, Gazda Mladen I Pevci (koje nije završio); I drame: Koštana, Tašana I Jovče, te memoari: Pod okupacijom. Književni rad započeo je u vrijeme kada se u srpskoj književnosti vršio nagli zaokret prema Evropi. Kao I mnogi njegovi vršnjaci I B. Stanković je boravio u Parizu, ali taj boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom književnom stvaralaštvu.

KRITIKE:

Stanković je davao tregične sudbine ljudi I žena u jednom minulom vremenu, u jednom društvu koje se gasilo I osipalo pred njegovim očima, ali ogorčen nakaznim ćiftinskim moralom građanske klase u nastupanju, zbog koga je I sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu suprostavi neki drugi, svijetliji, čovječniji, bolji. Centar njegovih preokupacija je gotovo uvijek tragika ličnosti u okvirima kojima je vezana lićna sreća. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih I najkompleksnijih ljudskih osjećanja, je najčešći I gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne I bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema čovjeku. Svi njegovi ženski likovi nesrećni su I tragični na isti način, presjećeni I zgužvani životom koji se uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jače sile, nekog surovijeg I neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod još većom tiranijom, pod mišljenjem čaršije I šta će svijet reći. U djelu Borislava Stankovića čovjek je izložen ne samo sukobu sa okolinom, već I sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrđujući često svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji. Sve njegove ličnosti opterećene su zahtjevima “krvi”, silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajući nezadovoljni donose nesreće I prouzrokuju tragedije.

TEMA:

Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u početku bio raskošan I ugodan, da bi se poslije očeve propasti završio tragično I bolno za njih.

IDEJA:

Ideja ovog djela je žalosna sudbina onemogućenih ljudi, koji uprkos svojim silnim žudnjama popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajuci obaveze koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život okrivljeni I lišeni vlastitih radosti.
  • *
  • zahvalnica: 2180

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 02:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.8 Firefox 3.5.8
  • WWW
Logged




« Reply #125 on: 12 March 2010, 01:01:55 »

1. TEZA: O autoru

Homer ili Homeros živio je oko 800. god. pre n.e.

Homeru se u antici pripisalo autorstvo Ilijade i Odiseje, kao najpoznatiji i zapravo jedini spomenici tog vremena. Sumnja se da je Homer napisao potpuno oba speva jer je bio slijep i jer se vide vidljivi ispravci drugih pesnika na samim djelima. Osim Ilijade i Odiseje Homer je pisao niz "kikličkih epova" s trojanskom ili tebatanskom tematikom, zatim tkz. homerske himne bogovima, šaljiv spev Batrahomiomahija ( Boj žaba i miševa), ali na kraju su mu poricali sve osim Ilijade. O Homerovom životu nema pouzdanih podataka ali zna se da najverovatnije potječe iz Smirne u Maloj Aziji, i da je živio između 900. i 700. god. prije n.e. Krajem 18. st. razvila se sumnja za njegovim postojanjem zbog tkz. "homerskog pitanja", taj problem do dana današnjeg nije potpuno rješen. Prevladava mišljenje o tkz. unitarizmu tj. da je jedan ljudski genije u to vreme spojio sve dotadašnje priče u ta dva epa, i to Ilijadu u mlađim danima, a Odiseju u starijim danima. Po detaljnjoj tematici, po preciznosti likova i njihovih osećaja i mišljenja, po njihovom dotadašnjem mišljenju na svijet i na bogove, Ilijada i Odiseja pripada najvećim kulturnim i umjetničkim tekovima čovečanstva. Te knjige su kasnije imale i veliki utjecaj na razvoj antičke i evropske književnosti. Ostale su nenadmašene uzorom na ostalu epsku literaturu. Oba epa su pisana heksametrom. Ilijada sadrži 15.696 a Odiseja 12.103 heksametara. Aleksandriski su ih filozofi podjelili na 24 knjige prema broju slova grčkog alfabeta.

 
2. TEZA:

 1.Pevanje “Kikonci i Lotofazi”
 

            Odisej je kralj kršnog otoka Itake u Jonskom moru. Od svih Grka Odisej je najviše lutao na povratku kući.

            Odisej je sa svojih dvanaest brodova krenuo iz Troje ali ga je odmah jaki vetar odvukao prema severu na tračku obalu. Tamo je sa svojim ljudima provalio u kikonski grad Izmar. Muškarce su pobili a žene i ostali pljen su podjelili. Odisej je htio da odmah otplove ali ga njegovi ljudi nisu poslušali. Pobjegli Kikonci sa svojim susedima navale na Odisejeve ljude. Odisejevi ljudi brzo uskočiše u lađe i počevše bježati. Iz svake lađe umrlo je po šest vojnika. Nakon toga jedno dulje vreme mirno su plovili morem, kad od jednom jedna velika oluja sa sajevera polomi im jedrenice i jedra im rastrga u komade. Morali su mukotrpno veslati kako bi stigli do kopna. Trebalo im je dva dana da poprave brodove. Nakon toga razapeli su nova jedra i otplovili prema jugu. Odmah kraj rta Maleja tj. blizu Itake zapuha jak vetar koji ih je odveo daleko od domovine na otvoreno more. Devet dana ih je bura nosila, a tek deseti dan dospeli su na obalu Latofaga. Tamo su živeli ljudi koji su se hranili lotosovim plodom. Taj lotosov plod bio je slađi od meda, ali imao je čarobnu moć. Ta čarobna moć nije bila dobroćudna nego zloćudna jer bilo tko ga okusi nije se više želio vratiti kući nego samo ostati u toj zemlji. Odisejevi ljudi su okusili taj plod. Odisej je morao silom odvesti svoje ljude lađama, a oni su se opirali i plakali.


19.Pevanje "Odisej i Penelopa - Pranje nogu"

Odisej osta u dvorani da čeka Penelopu. Penelopa siđe iz svoje sobe i sedne na stolicu kraj ognjišta. Došle su i sluškinje da raspreme stolove i pobrinule su se da ponovo bude svetla i topline. Sluškinja Melanta stane po drugi put grditi Odiseja. Ona ga stade tjerati iz dvora. Na to Odise odgovori “Kako bi ti bilo kad bi i tebe bogovi kaznili ?” Kad je Penelopa čula razgovor izgrdi sluškinju i stadoše razgovarati o svome mužu kojeg čeka već mnoštvo godina ( nije znala da taj muž kojeg tako dugo čeka stoji ispred nje ). Odisej joj počne opisivati nestvarne događaje kao ugošćivanje na otoku Kreti. Opisao je vrlo detaljno njegovu odjeću. Penelopa je samo plakala. Penelopa tako ugosti njegovog prijašnjeg muža ne znajući zapravo da je to on. Ona mu ponudi i pranje nogu ali on prista samo pod uvetom da to bude jedna starija sluškinja. Pri pranju nogu stara dadilja prepozna Odiseja po ošiljku iznad desnog koljenom. Vepar je zadro zubom u meso Odisju već u mladim danima. Odisej je zamolio dadilju de ne oda njegovu pravu ličnost jer bi moglo doći i do ozbiljih problema. Starica uzme novu vodu i ne proizusti ni jednu riječ. Nakon toga Odisej ponov započe pričati s Penelopom koja mu govori o jednom snu u kojem vidi skori dolazak muža. Kraljica na kraju razgovora zaželi strancu laku noć i od u svoje odaje.


 21.Pevanje "Napinjanje luka"

            Penelopa uze lijepi mjedeni ključ s bjelokosnom drškom i ode uz pratnju sluga po Odisejev luk i tobolac ( Spremište za strijele ). Penelopa izjavljuje da će oženiti samo onoga koji će uspeti nategnuti Odisejev luk i čija će strijela proći kroz svih dvanaest sekira. Junački prosiaci stadoše gledati luk sa zaprepaštenjem. Antinoj predlaže redosljed kojim će prosiaci pokušati nategnuti luk i čija će strijela proći svih dvanaest sekira. Odisej priznaje smo govedaru i svinjaru svoju pravu ličnost kako bi od njih dobio pomoć da pokuša i on to učiniti. Niti jedan prosjak nije uspio izvršiti zadani zadatak. Odisej moli jedan pokušaj ali mu se svi protive. Na kraju Odisej svojom lukavošću i pomoću njegova sina Telemaha uspeva dobiti jedan pokušaj. Niti jedan junački prosioc ne veruje u njegovu snagu i uspešnost. Odisej bez ikakve veće muke nategne luk uz veliko očaranje prosilaca postavi strijelu i razapne ju kroz svih dvanaest sekira. Odisej namigne sinu da dođe do oca s oružjem kako ga nebi niko mogao na pasti. Odisej tako započinje večeru.
  • *
  • zahvalnica: 2180

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 02:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.8 Firefox 3.5.8
  • WWW
Logged




« Reply #126 on: 12 March 2010, 01:03:03 »

1. TEZA: Beleška o piscu


            Kao za većinu antičkih pisaca nemamo mnogo biografskih podataka. Rodio se 525. god. prije n.e. u Eleusini. Potjecao je iz zemljoposedničkog roda. Bio je svedok svrgnuća tiramide u Ateni, uspostavljanja demokratskog uređenja i uspješne borbe protiv intervencije aristokratskih država. Bio je, kako ga neki nazivaju "otac tragedije". Iz njegovih pjesama vidi se da je bio pristaša demokratske države, iako je pripadao konzervativnoj grupaciji u samoj demokraciji. Ta je grupica imala znatnu ulogu u Ateni u prvim desetljećima. Eshil je sudelovao u borbi protiv perzjanaca i to na bitki na Maratonu, kod Salamine i Plateje. Eshilove političke simpatije očituju se u njegovim delima. Engels ga je opisao kao jasno izraženog tendencioznog pjesnika. Nastali su golemi nesporazumi i svađe između Eshila i naroda. Uzroci tih nesporazuma nisu poznati. Zbog tih nesporazuma morao je provesti posljedne godine života na siciliji izvan domovine. Znao je i prije odlaziti tamo i prikzivati svoje drame. U Sicilskom gradu Geli Eshil je umro 456. god. prije n.e.

 
2. TEZA: Sadržaj


            "Nebo i zemlja bijahu stvoreni" tim riječima Eshil započinje svoje delo. Zemlja je vrvila životinjama ali nije postojao jedan duh koji bi vladao zemljom u svoju korist. Za takvo stvorenje mudri Prometej sin Japetov uzme ilovaču, nakvasi je vodom i stane ju mjesiti. Iz te smjese nastane lik po vanjskom izgledu jednak bogovima ali bez duše. Da bi stvorio dušu uzme iz životinja sva dobra i zla svojstva i zatvori ih u grudi čoveka. Božica Atena mu je pomogla u tome što je tom liku udahnula duh ( božanski dah ). Tako su nastali ljudi koji su mogli gledati, slušati ali nisu mogli videti niti čuti. Sve što su radili bilo je bez smišljene osnove. živeli su pod zemljom u mračnim pećinama. Tada ih je Prometej počeo podučavati kako će videti, čuti, uptrebljavati životinje, ploviti morem, hraniti se, lječiti se,... Ukratko uputio ih je u sve životne potrebe.

            Na nebu je sa svojom obitelji vladao Zeus. On je pokorio svog oca Krona i Titane ( stari bogovski rod ). Prometej je bio tog Titanskog roda.

            Bogovi su počeli od ljudi tražiti da ih časte uz uzvrat njihove zaštite. U Mekoni organizirali su susret bogova i smrtnika. Tamo su se utvrdila prava i dužnosti ljudi. Prometej je zastupao ljudski narod kako ga bogovi nebi previše iskorištavali. On sa svojom lukavljušću želi prevariti bogove. Bogovi su imali izabrati što žele od jednog bika. Prometej je ubio tog bika i od njega je stvorio dva kupa. U manjem kupu bijaše svo meso, mišići, mozak, utroba,... ukratko sve korisno, a u drugom većem kupu bijahu kosti i salo. Zeus je reko da je ta podela nepravedna. Prometej mu je predložio da izabere koji od dva kupa želi. Zeus se odluči za veći kup i odgrne ga. Strašno se razljuti na Prometeja kad je pred sobom našao samo salo i kosti. Za uzvrat Zeus je ljudima uskratio posljedni dar za savršen život tj. vatru. No Japetov sin je i za to našao rješenje. Pomoću užarene tinjajuće trešćice na zemlji je stvorio prvi plamen od kojeg su ljudi dobili ogromnu korist. Za uzvrat Zeus je stvorio novo zlo. Naredio je Hefestu bogu vatre i umjetnosti da napravi varljivi lik lijepe devojke. Sama Atena iz zavisti prema Prometeju ogrne devojku sa bjelom svetlucavom haljinom a glavu joj ovenča svežim cvećem i zlatnom vrpcom. Hermo joj podeli dar govora a Afrodita svaku dražesnost i milinu. Zeus je tako stvorio to ljupko zlo i dao mu ime Pandora. Hermo odvede Pandoru na Zemlju i uputi je prema Epimeteju. Prometej je uzalud opomenuo jadnog Epimeteja da se čuva bilo kakvog božjeg dara. Epimetej je ugostio Pandoru. Do tada su ljudi na zemlji živeli mirno, slobodno i bez ikakve nevolje. Pandora je sa sobom nosila lonac pun nevolja i ulaskom u kuću ga otvori. Tako je na Zemlju došlo zlo. U loncu je bila samo jedna dobra stvar, a to je bila nada. Pandora nije dala nadi da izađe iz lonca, nego ga poklopi prije njezinog izlaska. Pisac groznice i razne druge besčujne ali vrlo mučne nevolje opisuje kao čete bez dara govora. Čak i smrt koja je nekad sporo dolazila ubrzala je svoje korake. Sve krivice za taj čin Zeus je predao Hefestu i njegovim slugama. Hefest je morao Prometeja lancima prikovati na stjenu Kavkaza pred strahovitim ponorom. Hefest je tu naredbu izvršio. Jadan Prometej nije smio zaspati niti kleknuti nego smo mukotrpno bezograničeno stajati. Nezasitan Zeus mu pošalje još i orla koji bi mu svaki dan kljuvao jetru. Pojedena jetra bi svaki dan na novo izrasla. Zeus je rekao da te patnje trebaju trajati sve dok jedan zemljanin ne daruje svoj život smrti i tako preuzme krivicu na sebe. Nakon nekoliko tisuća stoljeća naišao je tamo Heraklo u potrazi za zlatnim jabukama. Čim je to ugledao napnuo je luk, odapnuo strijelu i skinuo orla sa Prometejevih koljena. Zatim mu je skinuo okove i poveo oslobođenog Prometeje sa sobom. Kako bi ispunio Zeusovu volju Heraklo mu namjesti zamjenika Kentaura Hirona koji je bio spreman umrijeti premda je bio besmrtan. Kako nebi optuživali da je Zeus oslabio Prometj je morao nositi željezni prsten s ukovanim komadićem kavkaške stjene. Tako je Zeus mogao govoriti daj je još Prometej prikovan na Kavkaz.


3. TEZA: Mišljenje o delu


            Eshil u svom delu prikazuje nastanak čovečanstva, ali taj nastanak nije znanstven nego verski. On opisuje Prometeja kao tvoraca čovečanstva. Slikovito nas opisuje kao predmet od ilovaće bez sposobnosti ikakvog razmišljanja. Sam razvoj uma ne prepuštaje čoveku nago ga opisuje poput jedne škole. U to vrijeme verovalo se u bogove i zbog toga u svakom tadašnjem delu sudbinu ljudi određuju bogovi, pa i u ovom. Uz glavnu temu tj. nastajanje čovečanstva opisuje i poštenost i darežljivost ljudi prema stvoritelju. Eshila opisuje nastajanje zla kao zavist i osveta bogova. Tako on zamišlja nastajanje čovečanstva.
  • *
  • zahvalnica: 2180

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 02:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.8 Firefox 3.5.8
  • WWW
Logged




« Reply #127 on: 12 March 2010, 01:04:07 »

 Prvo i peto pevanje

Beleške o piscu:
U Danteovom delu odrazio se cjelokupan život medijavalnog svijeta i po Engelsvim riječima bio je on " u isti mah posljednji pesnik srednjeg veka i rvi moderni pesnik". Pisac i političar koji ljudsko delovanje dleda u sklopu nepromenjivih morlnih zakona. Dante je izrazio i vrijeme u kojem je živio i trajne ljudske dileme između dužnosti i osjčaja, misaonosti i akcije.

Mesto radnje:
Pakao

Lica:
Dante

Vegilije
Beatriče


Sadržaj:

I pevanje
Prema Danteovu shvaćanju čovek na pola svog života kreće na zagrobna putovanja. na početku svog putovanja pesnik je zalutao. Susreće različite zvijeri, a od straha ne zna kuda da krene. Te zvijere koje je susreo znače oholost i lakomislenost. U pomoć pesniku dolazi Vergilije, pesnik koji je napisao Eneide i izbavi ga sa pogrešnog puta, a dovodi ga do vrata svetog Petra.

V pevanje
Tako se pesnik zajedno s Vergilijem spušta iz prvog u drugi krug, koji je bio manji ali zat o bolan, plačan i jadniji. Nailaze na velikog Minosa koji je tu postavljen da bi odredio koliko je tko grešan i gde ga treba smestiti tj. u koji dio pakla. Vođa pesnika razgovara sa Minosom i ne dozvoljava mu da se mepristojno ponaša prema pesniku. Pesnik vidi i čuje strašne muke i patnje. Zanima ga tko su te duše što tako pate, a vođa mu govori. Tu je Kleoatra koja je bila Cezarova i Antonijeva ljubavnica. Tu su još Panis i Triston. želja pesnika je da razgovara sa drugim zaljubljeni dušama. Dolaze Frančeska i Paolo i ptičaju o ljubavi, a pesnik osjeća bol zato što da je to dovelo dovde. Tada Frančeska započinje priču kada je osjetila prvu ljubav. Na kraju njezinog pričanja paolo pada od bola u nesvijest.
  • *
  • zahvalnica: 2180

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 02:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.8 Firefox 3.5.8
  • WWW
Logged




« Reply #128 on: 12 March 2010, 01:05:15 »

Petar Pan

Beleška o piscu

Džejms Metju Bari (1860. –  1937.), škotski romanopisac i dramatičar jenajpoznatiji po Petru Panu. Beri rođen je 1860. godine kao deveto dete u velikoj škotskoj radničkoj porodici. U svojoj sedmoj godini nesretnim slučajem gubi brata, majčinog ljubimca, što je imalo velike utjecaj kako na njega tako i na roditelje. Detinjstvo obeleženo gubitkom brata ostavilo je duboki trag na njegovu osobnost koju je pretoči u lik Petra Pana, dječaka koji je odbio odrasti.


O delu

Jedne lepe večeri u kući gospođe i gospodina Darling  dogodilo se   čudo. U  sobi  dece Vendi, Majkla  i  Džona   došao  je  maleni   dečak  koji  je  bio  odeven   u  lišće. Zvao se je Petar Pan. Zamolio je Vendi da pođe s njime u Snokraj. Vendi mu je rekla da mora razmisliti i da dođe druge večeri. Petar Pan je došao druge večeri a Vendi  je rekla da nije jako dobro razmislila i da ide pitati mamu i tatu. Petar Pan ju je zaustavio i reče joj, neću te pustiti. Vendi reče onda moram povesti i svoju braću sa sobom. On joj reče neka i njih povede. Ona je probudi svoju braću i objasni ih da idu s njome u Snokraj. Oni su pristali. Kad su se spremili na put prije polaska Petar Pan ih je začarao da mogu letjeti i da  lakše mogu dođi do Snokraja. Zaboravio  im je pokazati kako se zaustavlja. Kad dođu do Snokraja videše jako puno vila  a vila koja ih je pratila zvala se Zvončica. U Snokraju  Vendi je bila majka deci koja nisu imala pravu majku. Vendi je deci prije spavanja pričala razne priče. Bila im je kao prava majka, šivala im je odeću  itd. Kad su šetali Snokrajom videli su gusare kako odvode žutog Liljana. žuti Liljan je kći poglavice. Videli su kako žutog Liljana odvode u duboku špilju. Peta Pan je odmah pomislio  kako je spasiti. On je i spašava  te vraća je kući. Razljućeni gusari jedne večeri otiđu do Petrove kuće. Pokucaše na vrata i zarobe Vendi  i njenu braću. Odvedu ih na svoj brod. Vendi su htjeli odmah baciti u more spašava je Petar Pan. On oslobađa i braću te ih vraća kući. Došavši u kuću Vendi se sjeti svojih roditelja. Zamoli Petra Pana za čaroliju koja bi hi vratila u svoju zemlju kod roditelja. Petar ne pristaje na čaroliju, ali vila Zvončica nije voljela Vendi, te joj ona da  čaroliju. Tako se Vendi vrati sa svojom braćom kući roditeljima. Vendi je odrasla a njen život počinje ovako: Vendi se je udala i imala je kćerku koja se zvala Jana. Petar Pan je dolazio svake godine u doba proljetnog čišćenja i odvodio njihove kćeri u Snokraj. One su mu bile majke i pričale priče o njemu samome. Vendi mu je bila prva majka. Petar Pan je tako ostao dečak koji nikada nije htio odrasti.
  • *
  • zahvalnica: 2180

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 02:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.8 Firefox 3.5.8
  • WWW
Logged




« Reply #129 on: 12 March 2010, 01:06:48 »

Preobrazaj

Beleška o piscu:

            KAFKA, Franc (Prag, 3. 7. 1883 - Beč 3. 6. 1924), austrijski književnik. Podrijetlom iz imučne obitelji praškog Jevreja. Radi liječenja putovao u Njemačku, Italiju, Francusku, Švicarsku. Umro od tuberkuloze grla. Kafka je odredio da se njegova književna ostavština nakon smrti spali, ali ju je njegov prijatelj M. Brod ipak objavio.

            Neprestano pod pritiskom i u teskobi, poslušan sin autorativnog oca, bolesnik i osamljenik, Kafka već u svojim prvijencima otkriva motive i ideje koje će ga mučiti cijeloga života. Neki se početnčki fragmenti ili prvobitne pripovijesti javljaju kasnije kao dijelovi romana ili kao nove, prerađene cjeline pokazujući tematski i misaoni kontinuitet. Kafka obogačuje ekspresionizam svojevrsnom zagonetnom simbolikom i aforističkim izrazom. Kafkin svijet nije više onaj  klasičnog realističkog romana; likovi su podvrgnuti metodi redukcije sve dok od njih ne ostane golo bezumlje. Njegov čovjek je usamljen i uplašen, dio mehanizma čiji mu je sastav nepoznat, a sustav nedohvatljiv. Kafkin pesimizam, koji prelazi u potpunu nemoć pred višim silama i u nihilizam, često prati crni humor, s elementima makabra i dvostruke perspektive. Osnova njegovog stila je jasan, aforističan izraz, doterane realističke pojedinosti i elementi vizija i fantastika. U krajnoj crti njegova metaforička proza ostavlja dojam složene alegorije, za koju nema određenog racionalnog ključa, i svijet koji ona sadržava gubi se u beskonačnoj perspektivi alogičnosti, pa se autorove parabole otkrivaju kao zagonetka bez konačne odgonetke.

 
Odnosi među likovima:

OTAC: Odnos oca prma svom sinu Gregoru je grub, on njega mrzi i ne smatra ga sinom . Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu. Otac Gregora tuče i ne pušta ga da uopće izađe iz kuće, ne pušta ga čak ni iz sobe. Tako je bio grub da ga je gađao jabukama i jednom ga je pogodio u leđa, a poslije umire zbog toga.

 
MAJKA: Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi videti. Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on bio sretan, jer njemu je bilo dovoljno da čuje njihov glas da bi se razveselio.

 
GRETA:  Greta je jedina u obitelji koja stvarno voli  Grogora, ona se brine za njega, hrani ga i pomaže mu kad god može. Grogor je isto volio nju i stoga mu je bilo žao što joj nije rekao o namerama da ju upiše u konzervatoriji, budući da je tako lijepo svirala. No i ona ga počinje zanemarivati, diže ruke s njega.

 
Tematika

           Kafka u ovom delu prikazuje otuđenost Gregora. On je čovjek,  ali je sasvim drukčiji, različit i stoga ga nitko ne voli, cijela obitelj ga mrzi i hoće ga se riješiti tako da bi ih što manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Unatoč svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, cijeli njegov svijet je mala soba iz koje nesmije izaći. Jako se bojao oca koji ga je mrzio i htio je učiniti bilo šta da bi ga se riješio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je pogodio jabukom u leđa. Mama ga je također voljela, ali upravo zbog toga ga njie željela videti jer nije podnijela sve to.


Zaključak:

            Kafkin je svijet apstraktan i anormalan. Za njega sve što je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku šahovskih figura. Međutim te figure žive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umesto da im koriste pripremaju im neodgodivi mat.

            Svijet u kome je Kafka vođen i u kome je on živio jest onaj Staroga zavjeta. On je taj svijet napustio, ali ga se nije riješio, transponirao ga je u svoje vrijeme, zapravo ga je učinio bezvremenskim. Posebna značajka svijeta Starog zavjeta jest apsolutni suverenitet božiji. On je slobodan na strašan besprigovoran način.
  • *
  • zahvalnica: 2180

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 02:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.8 Firefox 3.5.8
  • WWW
Logged




« Reply #130 on: 12 March 2010, 01:08:39 »

Pripovetke    
 
Beleška o piscu:

Istaknuti romanopisac, pripovedač, pesnik i esejist. Ivo Andrić rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Detinstvo je proveo u Višegradu, gde je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajev, gde je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoća i prepreka, Andrić je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, gde je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima.

Kao srednjoškolac i student Andrić sudeluje u naprednoj delatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vreme drugog svetskog rata živi povućeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih dela.

            Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. župančića, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pesama u prozi Nemiri. Između dva svetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovedaka Nove pripovetka, Priča o vezirovom slonu, Lica …

            Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočiću …

            Godine 1956. Dobio je povelju za životno delo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

 
Priča o kmetu Simanu

- vreme : krajem 19. veka

- mesto : kraj oko Sarajeva

            Godine 1876. Bosanski narod digao se na ustanak protiv Turaka u malome gradiću Nevesinju. Tu  je poražena Turska vojska, a time slabi i čitavo tursko carstvo. Usporedo s tim, Austrijska vojska jača i postaje najveća politička i vojna sila u tom delu Evrope. Godine 1878. Austrija je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Kmetovi su mislili da će austrijska vlast donijeti nove uvete života međutim za kmeta nije bilo nokakove promene,  kmet je i dalje ostao kmet, a age su ostali age. Promijenilo se samo ime države i vlasti, a sve ostalo, naročito društveni položaj kmeta nije se ni u čemu poboljšao. Nastala se teška vremena i nesigurna za bosanski narod.

__________________________________________________       

U delu Ive Andrića prikazuje se vekovna borba između kmetova i turskih feudalaca. Kada je u Bosni Austrijska okupacija zamijenila Tursku, kmetovi su poverovali da je došao kraj  iskorištavanja.

___________________________________________________

            U delu je dat primer sukoba kmeta Simana Vaskovića i age Ibraga Kološa. Kad su austrijanci okupirali Bosnu kmet Siman suprotstavio se agi i nije  više htio da mu daje trećinu uroda. Mislio je da je s promenom vlasti donešena i promena o daćama kmetova. Ali Siman se grdno prevario, vlast je još uvijek bila na strani age. Siman je tako iz dana u dan provodio vreme na raznim suđenjima, misleći da je u pravu. . Simanu su umrla dijeca, žena otišla kod rodbine, a on se odao pijanstvu. Tvrdoglavo se pridrćžavao svoga stava i tako je upropastio svoj život.

___________________________________________________

Siman Vasković: kmet koji je živio svojim mirnim, uobučajenim životom. Siman je tražio svoje pravo, ali ondašnje “visoko društvo” nije dozvoljavalo da običan kmet traži pravdu jer je nikada nije ni imao. Siman se prerano digao u borbu za pravdu, jer da je još  malo pričekao uz njega bi bilo još mnogo bosanskih kmetova kojima se kasnije poćela buditi savijest. Siman se nije imao na koga osloniti, a pratile su ga same teškoće. Smirenje je nalazio u alkoholu, a zapao je u najlošije društvo,  među pijance i propalice.


Ibraga Kološ: Turski feudalac. Razlikovao se od drugih aga. Nije bio loš čovek, naprotiv, u mnogome je popuštao Simanu. Kao ni jedan aga Ibraga je sam dolazio po urod. Ali kada mu se Siman suprostavio i nije mu htio davati daće, aga  ga je tužio sudu i dobio ono što je tražio.  Od Simana je stvorio propalicu.


Veletovci

- vreme: početak 19. veka

- mesto: na granici Bosne i Srbije

Turci su odlučili da potpuno očiste planine i oslobode putove u tom kraju. Otpor su im davala dva hajduka koja su već pet godina bili klica bune na tom području. Jedan od njih je bio Stojan Veletovac iz malog sela Veletovci nedaleko od granice. Turci su opkolili tu dvojicu, koja se nalazila u kuli, koja je pripadali porodici Crnojevića. Stojan je sa svojim drugom pružao veliki otpor i Turci ni nakon desetak dana nisu uspeli uhvatiti hajduke. Jedan od Turaka se dosjetio kako bi mogli izmamiti Stojana , pošto su ubili Stojanovog prijatelja. Varka se sastojala u tome, što su trebali dovesti Stojanova strica, kojeg je ovaj jako volio. Tako su i učinili. Stojanov stria čiča Miloje trebao je na nagovor Turaka pozvati Stojana na predaju. Ali čiča Miloje, iako u smrtnoj opasnosti, nije to učinio već je savetovao sinovca da se ne preda Turcima, a pogotovo ne živ. Turcoi ubiše čiču Miloja.

Bila je oluja, koju je Stojan iskoristio i tu je noć pobjegao. Turci su se morali vratiti u Užice i  umesto Stojanove glave poslali su čiča Milojevu glavu  i glavu Stojanova prijatelja u Beograd. Tako se čičina glava, ni kriva ni dužna našla na Beogradskom bedemu. Kao i mnogih drugih vojnika,  hajduka.

___________________________________________________

Ideja: Ova kratka Andrićeva pripovetka prikazuje nam junaštvo, veliku hrabrost i borbenost hajduka


Analiza dela

Andrić u svojima lektirama najčešće piše o događajima u našim krajima u vremenskom razmaku od dolaska Turaka pa do danas, piše o samovolji, tvrdoglavosti i o patnjama naroda. Na poseban način opisuje likove u svojim odlukama, zaključcima, mišljenjima, doživljajima. Andrić to opisivanje prikazuje na početku pripovetke kako bi u daljnem pisanju još više obradio njihove postupke i to na takav način da izazove čitaočevo razmišljanje i zaključke.


Zaključak

            U svojim pripovetkama Ivo Andrić slika život Bosne, njene ljude i pejzaže kao i posebnu atmosferu njenih sela i gradova. Kroz njegove pripovetke prodire osjećaj o praznini ljudskog života, o njegovom nestajanju da se suprostavi strastima i bolu, te osjećaj o njegovom večnom i neizbježnom padanju u siromaštvo i smrt.

            U njegovim pripovetkama dolazi do izražaja društvena problematika koja je savršeno iskazana u stilu i ljepoti njegovih rečenica.

Ssavršeno jasan, s plastičnim opisima i uzbudljivom radnom Ivo Andrić je stvorio poseban stil kojem nema premca u našoj književnosti.
  • *
  • zahvalnica: 2180

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 02:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.8 Firefox 3.5.8
  • WWW
Logged




« Reply #131 on: 12 March 2010, 01:09:44 »

Proces 

Nažalost, sve što je moglo delovati na Kafkine suvremenike, proizvod bolne mašte oslikao se kasnije u drugom svjetskom ratu.

Čitajući Kafku, naročito proces često čitaoca iznenađuju neobični događaji pa se česti ima dojam kao da se sanja. Događaji se nižu kao u snu i često se čine nevjerojatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i vjerodostojni.

 Image  “Stanite!- reče onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolić i ustade.-Ne smijete otići jer ste uhapšeni.-Tako se nekako i meni čini- Reče K.-Ali zašto?-pripita-Mi nismo merodavni da vam to saopćimo. Vratite se u svoju sobu i čekajte! Postupak je već u toku i sve ćete doznati na vrijeme. Ja prekoračujem svoja ovlaštenja kad vam ovako prijatelju govorim.”

  Ta čudnovata smesa sna i jave je ustvari Kafkina vizija svijeta. To je poseban svijet u kojem deluju posebni zakoni, sve je izvrnuto naopako, ali ne može se reći da je mistično i proizvoljno. To je svijet u kojemu vlada logika, čvrsta i neumoljiva, poput logike zdravog razuma.

            Otuđenje ili alijenacija, fenomen koji je prisutan u suvremenoj civilizaciji. Upravo se Kafka  time bavio i pisao o tome. Dotaknuo se otuđenja u svim svojim delima, problema izgubljenosti čovjeka u suvremenoj civilizaciji, nemoći čovjeka da komunicira sa svojom okolinom, da je prilagodi svojim potrebama i životnim uvjetima koje je sam stvorio, on opisuje čovjeka koji nailazi samo na nerazumijevanje okoline. U Preobražaju je Gregor Samza na neki način otuđen jer pretvorivši se u kukca on za svoje bliže prestaje biti živo biće, a nakon što umire svi se ponašaju ravnodušno kao da nikada nije ni postojao. Pa i u procesu Josef K. je otuđen, osuđen zbog nečega čega ni sam nije svjestan, u nemogućnosti da se brani čak i bez da zna tko ga je optužio proživio je godinu muka i grešaka da bi na kraju osudu doživio kao neku vrstu spasa, pomirenja sa sudbinom.

            Kafka je pisac koji sam sebi nije prideljivao neki osobi značaj, a naročito nije vjerovao u svoj književni geniji. Njego pesimizam stalno ga je pratio u životu i u delima. Kafka je na neki način vizionar, prorok koji je u svojim delima predviđao što će nekoliko godina kasnije potresti čovječanstvo.

            Zanimljivost Kafkinih dela je u tome što se ona mogu interpretirati na bezbroj načina, budući da raspleta u njegovim delima obično nema, a nisu dana ni objašnjenja pa se dela ponekad čitaju i dva puta kako bi se shvatila, ali uzalud.

            Milna, žena koju je on ljubio, a nadviše i cijenio i kojoj je uputio mnoštvo pisma koja se danas ubrajaju u jedna od najljepših ljubavnih pisama, za Kafku je rekla:” On stoji među ljudima i u čudu ih gleda. Nikad se  nije sklonio ni u kakvo utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštićeni. On je gol među obučenima.”

            Kafka, geniji koji nikada nije sam skrivao svoju veličinu..
  • *
  • zahvalnica: 2180

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 02:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.8 Firefox 3.5.8
  • WWW
Logged




« Reply #132 on: 12 March 2010, 01:12:55 »

Robinzon Kruso

Defo Danijel engl.pisac; rodjen 1660. u Londonu, u .26.iv.1731. u Moroofieldsu.  Isprva trgovac,pada pod stečaj,zatim novinar,publicist,tajni agent,romansijer.D. je objavio velik broj pamfleta,eseja,projekta o najrazličitijim temama počevši od reforme odgoja I škola od međunarodne politike I skloništa za idiote. Robinzon kruso ubraja se među klasična dela svetske literature..D. se inspirao putopsom Woodesa Rogersa Krstarenje oko svijeta(1712),gde je opisana pustolovina škot.mornara Aleksandra Selkira koji je godinama živio usamljen na pustom otoku Juan-Fernandez.
 
ROBINZON KRUSO:

Defoeov Rrbinson nije junak nadljudske snage kome sve uspijeva brzo  i lako.Onje običan čovek.Vrlo teško podnosi samoću.Strah mu je stalni pratilac.Uprkos povoljnoj klimi otoka,nismo sigurni da bi ostao na životuda nije donio s nasukanog broda puške I barut,šaku žita i druge stvari.Povest njegova uspjeha je duga priča o mnogobrojnim napornim i  tegobnim neuspjelim pokušajima.Robinzonpuno razmišlja,menja odluke,mesecima radi naporno na nečemu što će se katkad na kraju izjaloviti.Tako je neprestano pokušavao,služeći se samo sekirom,izraditi veliki čamac kojim bi mogao otploviti s otoka.Uložio je u taj posao mesece I mesece mukotrpnograda.Nije uspio,ali je pokazaoneslomljivu ustrajnost,prkos,odlučnost da pobjegne s otoka,kao I nemir i  strast za plovidbom.živeći više od 27 godina na pustom otoku,pokazao se kao uspješan ratar,vešt stočar,od nužde majstor svih zanata,ali sve te duge godine mirovanjana jednome mestu samo su još ojačalenjegovu večnu želju za putovanjima I izazovima.Takav Robinsonje običan čovekkoji u vrlo teškim uvetima života dokazuje svoju ljudsku veličinu.

PETKO:

Bio je lijep momak,dobro građen,ravnih I čvrstih ruku I nogu,ne prekrupan,visok,skladan,star oko 26 godina.Crte lica mu ne odavaju ni okrutnost ni divljinu,nego jedino neku istinsku muževnost.Kosa mu je bila duga I crna,i nije bila kovrčasta poput vune.Čelo I visiko I široko.Iz očiju mu seva neka velika živahnost I bistrina.Boja kože ne crna,nego smeđožuta,ali ne onakve ružne,suviše žute,odvratnekakva je u Brazilaca ili Virgijanaca I drugih američkih domorodaca,nego više svijetla mrkomaslinasta,na neki način privlačna,samo je to teško opisati.Lice okruglo I puno,nos malen,ne spljoštenkao u crnaca.Usta lijepo oblikovana.usne tanke,a zubi krasni,pravilni I bijeli poputpoput bjelkosti.Robinzonga je nazvao Petko,prema imenu dana kada ga je spasio,za uspomenu na taj dan.

 
VREME RADNJE:1659-1686

MESTO RADNJE:Pust ostrvo u Tihom oceanu

 TEMA:

Borba usamljenog čoveka protiv prirode I simbolična drama osvajanja prvih rudimenata civilizacije.

 ROBINZON  je jednoga jutra opazio na obali pet kanua.Iz njih su izlazili divljaci.Robinzonih je primetio otprilike trideset,i video kako plešu oko vatre.Primetio je dvojicu kako izlaze iz kanua,  jedan se odmah onesvestio,a drugi je počeo bježati.Trojica divljaka su krenuli za njim.Preplivao je uski zaljev i  došao do Robinsona.On ga je pokušao dozvati znakovima ruku što je bolje mogao, ali mu se divljak prebliži samo za nekoliko koraka.Toje napravio još jednom pa mu je tek onda divljak prišao.Robinzonje naciljao drugoga divljaka,a njegov divljak zatraži da mu Robinzonda mačetu. On mu je dao,a divljak je odmah krenuo na drugoga I jednim zamahom mu osekao glavu.Robinzonje naredio divljadu da pokupi leševe,što je on I učinio.Zatim mu je naredio da da otiđe spavati. Odlučio ga je zvati Petko na uspomenu na dan kada ga je spasio.Učio ga je govoriti I jesti.Robinzonmu je dao odeče ,a Petko je bio sretan I rekao mu je da je hodao gol od svoga rođenja.Robinsonu je život postao lakšim jer je dobio nekoga s kim može pričati I što više nije usamljen.

 Ova mi se priča svidela jer je Robinzon dobio nekoga s kim može pričati,i jer više nije sam na ostrvu.

Drugo izdanje :

Opis glavnog lika:

Snalažljivost: “Ta bezizlaznost probudi moju snalažljivost. Imali smo na brodu nekoliko doknadnih jarbola, dva ili tri drvena balvana i jedan ili dva gornja jarbola.”

Ne sviđa mi se njegov postupak s životinjama na otoku: “ … ali sam vidio mnoštvo ptica, samo nisam znao kakvih; a kad sam ih ubio, nisam znao koje su za jelo, a koje nisu. Vraćajući se ubio sam nekakvu veliku pticu što sam je vidio kako sjedi na drvetu pokraj velike šume. Prvim hicem što sam ga opalio među njih ubio sam kozu kraj koje je stajalo jare i sisalo je.”

Muka, rad, strpljivost, marljivost neke su od stvari što ih je morao prihvatiti:“ Trebalo mi je puna četrdeset i dva dana da napravim dasku za dugačku policu što mi je trebala u spilji, a dva bi tesara, sa svojim oruđem i pilama, od istog drveta u pola dana izrezali šest.”

Vanjski opis (opis njegova lica): “Što se tiče moga lica, ono doista nije bilo toliko pocrnjelo koliko bi se očekivalo kod čovjeka koji uopće ne pazi na nj. Bradu sam jednom pustio da raste, pa mi je bila duga oko četvrt metra. Međutim kako sam imao dovoljno škara i britava, dosta sam je kratko podrezivao, a dlake na gornjoj usnici dotjerao sam tako da sam imao velike muslimanske brkove.”

Kolebljivost prema divljacima: “Pitao sam se također koliko su se ti ljudi ogriješili o mene, i kakvo pravo imam ja da se uplićem u svađu o onoj krvi što je oni prolijevaju među sobom.”

Opis Petka (vrlo slikovit): “Bio je to pristao, lijep momak, savršeno građen, ravnih, dugačkih nogu. Nije bio prekrupan, ali je bio visok i skladan, a po mome mišljenju oko dvadeset i šest godina star. Izraz lica mu je bio vrlo dobroćudan, u njemu nije bilo ništa divlje i neprijazno. U njemu kao da je bilo nešto muževno, ali je u isto vrijeme u izrazu njegova lica bila neka mekoća i blagost Europljanina, pogotovu kad bi se nasmiješio. Kosu je imao crnu i dugačku, i nije bila kovrčasta kao vuna. Čelo mu je bilo visoko i široko, a oči su mu sijevale živahnošću i oštrinom. Boja njegove kože nije bila sasvim crna, ali vrlo zagasita, a ipak ne onako ružno žuta i odbojno tamna kao kod Brazilijanca … nego nekako jasna, sivkastosmeđa. Lice mu je bilo okruglo i puno, nos malen, ali ne plosnat kao u crnca, lijepa usta i tanke usne, a zubi su mu bili pravilni i bijeli poput bjelokosti.”

Usporedba filma i knjige: Film je uvelike skraćena verzija knjige. U njemu se sve događa iznimno brzo, dok je u knjizi vrlo temeljito opisano, no ipak mislim da je to u redu jer za temeljito opisivanje u filmu  trebali bi sati i sati. Film ima i dosta neugodnih prizora što uništava čar cijele priče. Knjiga mi je bila mnogo zanimljivija i uživao sam u čitanju; imam samo jednu zamjerku, a to je uzastopno ponavljanje npr. “… kao što sam već rekao.”

Najviše me se dojmila ova rečenica: “Katkad bih sam sebe pitao zašto sudbina tako temeljito uništava svoja stvorenja i čini ih tako strašno nesretnima, napuštenima i bespomoćnima, tako potpuno bijednima da bi jedva bilo razumno biti zahvalan za takv život.”  Potresla me je tragičnost te misli.

Nakon bijega od kuće Robinson Crusoe doživljava brodolom. Poslije naporna plivanja stigao je na pusti otok. S nasukanog broda uspio je spasiti hranu, piće, oružje, alat itd. Kada je spašavanje stvari s broda bilo gotovo, počeo je s gradnjom nastambe. Kada je uredio nastambu, pošao je u lov u kojem je ubio jednu kozu. Plašeći se da se ne izgubi u vremenu Robinson Crusoe napravio je kalendar. Iako nezadovoljan svojom situacijom, uvijek je nalazio izlaze i rješenja. Pošto je imao tintu i papir pisao je događaje na otoku. Istraživajući otok doživljavao je i razna zadovoljstva. Jedno takvo zadovoljstvo bilo je kada je u šumi pronašao razne vrste voća. U toj šumi je sagradio ljetnikovac. Pošto nije mogao živjeti od mesa i voća, počeo se baviti zemljoradnjom. Da bi odložio svoje prve plodove čak je počeo praviti košare od pruća. Zbog svoje znatiželje čak je obišao i drugu stranu otoka. Uživao je upoznavajući razne vrste ptica. Pošto je u trenucima bolesti počeo moliti, to je obično činio na svoje godišnjice boravka na otoku. Robinson je uspio sebi napraviti i posuđe. Velika želja za povratkom kući navela ga je na izgradnju čamca. Poslije dugotrajna i naporna rada, shvatio je da je pogriješio. Čamac je bio jako velik, te ga nije mogao dogurati do vode. Drugi pokušaj je bio uspješniji. Kada se sa novim čamcem uputio ka pučini, pojavila se struja zbog koje se Robinson ponovo vratio na otok. Odlučio je uzgajati koze radi mlijeka. Najveći strah na otoku doživio je kada je ugledao stopu u pijesku. Mislio je da je okružen ljudožderima i u njega se uvukao veliki strah. Kada je skupio snagu i ponovno izišao, naišao je na nešto strašno. Na obali je vidio ljudske lubanje i kosti. Pošto je strah sve više rastao, bio je sretan kad je pronašao spilju u kojoj se mogao sakriti. Jednog dana Robinson je ugledao ljudoždere na obali. Iz zaklona je promatrao njihovo ponašanje. Pojedine su klali, pržili meso i jeli. Veliku nadu je imao kada je ugledao brod na pučini. Nadu je izgubio kada je svojim čamcem doplovio do broda. Brod nije bio usidren već nasukan. Posada broda ili je bila mrtva ili je već napustila brod. Jedne noći Robinson je usnuo neobičan san. Taj san mu se ostvario. Spasio je jednog ljudoždera, koji mu je kasnije postao dobar prijatelj. Iako se Robinson u početku pribojavao, odlučio je preodgojiti ljudoždera Petka. Poslije mnogo muke njih dvojica sporazumijevali su se govorom, a i odvikao ga je od ljudskog mesa. Petko je pomagao Robinsonu u svakodnevnim poslovima. Pošto se Petko dobro razumio u drvo, njih dvojica zajedno su napravili čamac. Petko je pomagao Robinsonu u bitkama sa divljacima i gusarima. Najvažnija njihova bitka bila je bitka za brod s kojim su njih dvojica napustili otok.
  • *
  • zahvalnica: 2180

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 02:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.8 Firefox 3.5.8
  • WWW
Logged




« Reply #133 on: 12 March 2010, 01:14:32 »

Romeo i Julija

Ponešto o autoru:

Vilijem Šekspir (1564-1616) je bio jedan od najboljih dramatičara i pjesnika Elizabetanske Engleske, i smatra se jednim od najtalentiranijih pisaca svih vremena. Napisao je 36 drama, 154 soneta i 2 narativne pjesme. Od toga su najpoznatija dela: Kralj Lir, Otelo, Hamlet, Romeo i Julija, Makbet.

Karakterizacije likova:

Romeo- mladi sin Montekijev, smmrtno zaljubljen u Juliju, hrabar, pošten i spretan

Julija- kći Kapuleta, strasno voli Romea, mlada, pametna, odana

Monteki i Kapulet- starješine daju zavađenih kuća, vrlo tvrdoglavi i “slijepi”

Paris- mladi grof i knežev rođak, koji želi oženiti Juliju

Tibaldo- ratoborni nećak gospođe Kapulet, stalno traži priliku da započme tuču

Monah Lavrentije- franjevac koji pomaže Romeu i Juliji da se venčaju

Dojkinja- Julijina dojkinja, koja ju savetuje i pomažu u svemu


Osnovne crte fabule:

Romeo se na jednoj zabavi upozna s Julijom, te se njih dvoje zaljube. Svoju ljubav ne smiju otvoreno pokazati, jer su pripadnici smrtno zavađenih porodica. Zato Romeo dalazi u Julijin vrt kriomice i predlaže joj da se potajice venčaju. Julija pristaje, pa Romeo odlazi kod monaha Lavrentija i dogovara tajno venčanje. Lavrentije ih venča, ali istog dana Tibaldo napadne Romeovog prijatelja Merkucija i dok ih Romeo pokušava razdvojiti Tibaldo probode Merkucija. Tibalodo izazove i Romea, te ga Romeo probode. Budući da je knez zabranio borbu između obitelji, pod prijetnjom smrtne kazne, Romeo bježi kod Lavrentija da ga ne bi uhvatili. Knez ga ipak ne osuđuje na smrt nego na prognanstvo. Prije nego što ode iz grada Romeo proved noć s Julijom i iako mu teško pada odvajanje od Julije on ipak ode u Mantovu.

Nakon što Romeo odo, Julija sazna da se mora udati za grofa Parisa ili će je se otac odreći. Ona odlazi kod Lavrenitija, a on joj daje uspavljujuće sredstvo, od kojeg će izgledati mrtva. Lavrentije pošalje i pismo Romeu da dođe po Juliju u obiteljsku grobnicu. Julija popije otrov i svi misle da je mrtva. Ali Romeo ne dobija pismo od Lavrentija i ne zna za prijevaru. U međuvremenu Baltazar, Montekijev sluga, dolazi kod Romea sa viješću da je Julija mrtva. Romeo na to ode kod apotekara i kupi pravi otrov i odlazi u Veronu u grobnicu Kapuleta. U to vreme Lavrentije doznaje da Romeo nije primio pismo, pa uzima željeznu šipku i odlazi na groblje izvući Juliju koja bi se uskoro trebala probuditi. Ali Romeo stiže prije i o dvoboju ubije grofa Parisa koji je došao položiti cvijeće na Julijin grob. Romeo ulazi u grobnicu i misleći da je Julija mrtva ispija otrov i umire. Tada dolazi i Lavrentije, a Julija se budi. U međuvremenu je Parisov paž pozvao stražu i Lavrentije želi odvesti Juliju na sigurno. Ali Julija ne želi poći, a kako se straža sve više približava Lavrentije bježi ostavljajući Juliju samu. Julija videvši Romea mrtvog uzme njegov nož i sama sebe probode. Uto ulazi straža i videvši što se desilo pretraži groblje. Nađu Lavrentija koji im sve ispripovedi, a Kapulet i Monteki shvate kakvu su glupost učinili i pomire se.

Mesto i vreme u dijelu:

Radnja se odvija u Veroni i Mantovi nešto prije Shakespearovog vremena, tj. oko 14. 15.st

Tema dela je nesuđena ljubav Romea i Julije.

Ideja dela je dokaz da ljubav uvijek nalazi put, a da se tvrdoglavost ne isplati.
  • *
  • zahvalnica: 2180

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 02:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.8 Firefox 3.5.8
  • WWW
Logged




« Reply #134 on: 29 April 2010, 09:04:45 »

Moj unutrasnji svet.....

Moj unutrasnji svet.Hm!Po osecanjima je veci od cele galaksije,pun srece i ljubavi ko galaksija meteora,ponekad je pun tuznih secanja,depresije.....Zovem ga ,,Moj mali svet''.Cuvam ga samo za sebe i svoje najblize.Uvuce se i poneka devojka u njega .A kad se uvuce tesko iz njega izlazi,ostaje u secanju i tako krstari po njemu da mi nikad nije tesko da se setim nje....Najveci deo u njemu je ljubav prema jednom najdivnijem bicu na svetu a to eje moja sestra.Sve vise ga produbljuje i ta muzika koju slusam.Cini ga vecim i dubljim,osecanja iz pesama ga cine na neki nacin cvrscim.Tako moj svet ponosno stoji i niko ga ne moze srusiti.Svakim danom sam sve vise i vise zreliji,a moj svet sve veci i veci,U njegovom opstanku mi pomazu moji roditelji,izvode me na pravi put,kao da imam neki kurs po kom treba da idem.U u tom istom putu me niko ne sputava.Da svako ima svoj unutrasnji svet i da nije pun sumornih boja (a po meni boje cine osecanja),ne bi bilo depresivnih ljudi.I na samom kraju moram ptajnu osnivac i tvorac mog sveta nisam ja niti je muzika koja slusam njega je stvorila jedna devojka sasvim slucajno,ali vam necu otkriti ko je ta devojka pronacice se sama....Ipak ona krstari po mom svetu i nek nastavi da krstari i tu ostane....
  • *
  • zahvalnica: 0

  • Date Registerd:29 April 2010, 08:50:56
  • Posts: 1
  • Topics: 0
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows 7 Windows 7
  • Browser:
    Firefox 3.6.3 Firefox 3.6.3
Logged
Skoci na stranu:  1 ... 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 ... 20   Idi na vrh strane
Send this topic    Print
 
Skoci na:  

Powered by SMF 1.1.10 | SMF © 2006-2009, Simple Machines LLC
Page created in 0.184 seconds with 39 queries.

Google visited last this page 21 October 2014, 21:11:02
Theme created by Logo Off