Hello
  Home Help Search Login Register DMCA Rules  
19 April 2014, 11:34:47
 


Rapidshare Search
Skoci na stranu:  1 2 All   Idi na dno strane
Send this topic    Print
Author Topic: lektire  (Read 19036 times)
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.

Postovani/a
Hvala vam sto ste postali deo nase zajednice...
mozete skidati sve sto zelite bez registracije na nas forum..
« on: 15 November 2009, 00:55:40 »

ovde stavljajte prepricane lektire i sve drugo o lektirama.....
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




::postovani, gosti i clanovi... Make RapidBelgrade more strong by donating us. Even donation can make RapidBelgrade better and bigger... You can make donation via PayPal or Payza... ::
Rapidshare Search

« Reply #1 on: 15 November 2009, 00:56:26 »

   Image 

O PISCU

Žil Vern 1828- 1905 francuski je pisac romana za decu i odrasle, pionir naučne fantastike.U mladosti ga je privlačilo pozorište i napisao je niz operetnih libreta. Zatim su njegovu maštu zaokupila znanstvena otkrića, daleke zemlje, smione plovidbe, istraživački podvizi. Znanstveno-fantastičnim romanom "Pet tjedana u balonu" stvorio je novu vrstu proze i osvojio milijune mladih čitatelja. Uskoro je napisao roman "Pustolovine kapetana Hatersa", čiji su doživljaji odveli čitatelje u polarnu pustinju, a potom "Putovanje u središte Zemlje". Preveden je na sve europske jezike. Svoje je junake Verne ispalio na Mjesec, pustio da plove pod morem u podmornici i natjerao da put oko svijeta prevale za samo osamdeset dana, što je u ono vrijeme bio fantastičan pothvat. Najzanimljivije je bilo to da je Jules Verne sam bio uvjeren da će se prije ili kasnije njegova maštanja ostvariti.

 

LICA:profesor Aronaks, Savjet,Kanađanin Ned Land, kapetan Nemo

MESTO RADNJE:u dubinama mora

VREME RADNJE:19.vek

TEMA:pustolovine i plovidba podmornicom

OSNOVNA MISAO:normalan život na zemlji je privlačnij od svega  blaga i zlata pod morem

SADRŽAJ: Koji god brodovi išli na istraživanj vratili su se bez rezultata. Neki su mislili da je to čudovište neprirodne snage, a drugi su mislili sa je to podmornica sa beskrajno jakom pokretnom snagom: Tako je jedan brod krenuo  u istraživanje namjerom da se ne vrati dok nešto ne sazna.Na tom brodu je bio profesor Aronaks,njegov vječni pratilac Savjet i Kanađanin Ned Land.Profesor Aronaks je rekao svim mornarima da gledaju u more ne bi li ugledali čudovište.Na moru se pojavila velika riba i prevrnula brod.Aronaks,Savjet i Ned Land su skočili u more.Ugledali su podmornicu i popeli se na nju.Vrata podmornice im je otvorio kapetan Nemo.Sutradan je kapetan Nemo vodio Aronaks,Savjeta i Ned Landa na ronjenje da upoznaju svijet pod morem.Tu su bile razne Školjke,ribice i različite morske trave.Aronaks,Savjet i Ned Land su se čudili ljepoti morskog dna.Kapetan Nemo se hvalio podmornicom koja se zvala "NAUTILUS".Podmornica je bila vrlo lijepa.Imala je muzej u kojoj su se držali zlato,bisere i drago kamenje.Kapetn Nemo im je rekao da tko god dođe na podmornicu mora na njoj ostati do kraja života.Prolazili su dani i tjedni.Jednog dana Savjet je gledao kroz prozor pa povika:"profesore,dođite!"profesor priđe prozoru,pogleda i vidi čamac.Na palubi je bilo nekolko leševa jer ih je zatekao brodolom.Plovili su ka ostrvu Vanikovo.Nakon tjedan dana bili su na ostrvima Australije.Profesor je zamolio kapetana Nema da ih pusti da odu na ostrvo. Kapetan Nemo je dozvolio.Ušli su u čamac i bili naoružani električnim puškama.Ostrvo je bilo prekriveno divnom šumom.Iz dana u dan su išli na ostrvo.Jednog dana  kada su bili na ostrvu  i grijali se na vatri,počne padati kamenje na njih.Uhvatiše puške i pobjegoše u čamac. Uto iz šume izađoše divljaci i počnu ih gađati strijelama.Zaveslaju i odu na podmornicu.Prolazili su mjeseci plovidbe na podmornici.Jednog dana Aronaks,Savjet i Ned Land se dogovore za bijeg.No nisu uspijeli jer je podmornica zaronila u morske dubine,ali nisu odustajali nego su čekali novu priliku.Podmornica je plovila prema jugu do južnog pola.Dok su plovili našli su se u klopci od ledenih stijena.Podmornica je radila punom parom i sljedećeg dana su se probili.Podmornica je jurila velikom brzinom ka sjeveru.Jednog dana Ned reče profesoru :"noćas bježimo!"Došla je noć.Profesor,Savjet i Ned ukrcaše se u čamac.U tom trenutku  podmornica se našla u vrtologu.Čamac se otkvačio i našao usred vrtloga.Ujutro kada su se probudili bili su  u kolibi .Pitali su se da li se podmornica izvukla?Svi troje bili su sretni što su živi.
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #2 on: 15 November 2009, 01:02:41 »

Ana Karenjina

Bilješka o piscu:

Rodio se 1828. godine u selu Jasna Poljana, u poznatoj i imućnoj plemićkoj obitelji. Rano ostaje siroče, te o njemu skrbe tekka i rođake. Godine 1841. obitelj se seli u Kazan, gde T. upisuje studij nadajući se diplomatskoj službi. Uskoro napušta studij, te se vraća u Janu Poljanu, gde vodi svoj dnevnik do zadnjeg dana. Pridružuje se vojsci, a negde u to dobba tiše i autobiografsku trilogiju - Detinjstvo, Dečaštvo, Mladost. Putuje u Petrograd i kruži Europom, gde se upoznaje s ondašnjom kulturom. Kasnije se nastanjuje u svome selu, gde otvara školu za decu, i proučava život seljaka. Godine 1862. oženio se Sofijom, te se u braku osjećao sretnim. Usljedili su veliki romani - Rat i mir, Ana Karenina… Nakon te kulminacije Tolstoj se smirio i odonda ga pamtimo po velikim delima. Pisao je romane, pripovjetke, drame, publikacije… Smatramo ga najsnažnijim slikarem epohe koja nastaje krajem 19. st. i vrhunskim predstavnikom klasičnog realizma.

 

O romanu:

Ana Karenjina je jedan  od Tolstojevih najljepših romana, opisuje društvenu i osobnu psihologiju toga doba.

Radnja se vrti oko dve ljubavi - jedne sretne (Levin i Kiti) i jedne nesuđene (Ana i Vronski), koje su ustvari gotovo dvje radnje svaka za sebe.

Osnivni motiv i radnja, Anin preljub, isprepleten je mnogim scenama, koje su gotovo samostalne novele.

Teme su uglavnom obitelj, ljubav i moral, te problemi vezani za brak.

“Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”.

 

Fabula:

            Ana Karenjina je žena visokog državnog službenika Alekseja Karenjina. Njihov odnos je korektan, ali bez emocija. Roman počinje Aninim dolaskom u dom Stive Oblonskog, Anina brata. Stivina žena Doli je baš saznala da ju muž šara, te to izaziva rzdor u obitelji. Ana uskače kao diplomat i uspjeva izgladiti situaciju. Ana upoznaje Vronskog, koji ne taju svoje osjećaje, ali ona se boji veze i vraća se u Mokvu. Vronski se po prvi put ozbiljno zaljubio, te ju prati. Oni se počinju redovito viđati, te se Anin muž pobuni protiv toga. Unatoč tome Ana se nastavlja sastajati s Vronskim i uskoro zatrudni. Vronskom to otkrije neposredno pre konjičke utrke i on umalo pogiba. Njezina uplašena reakcija je javno pokazala njene osjećaje i mužu priznaje svoju ljubav. On traži samo formalni brak, te udaljava Vronskog od Ane. Ana raža i u bunilu traži muža oprost. On joj opražta i prihvaća dete. Kada se oporavila Ana se vratila Vronskom i kako joj muž ne želi dati sina, uzima kćerku i s Vronskim odlazi u Italiju. Kada se vratila, ulazi u kuću gde doznaje kako je službeno mrtva. Pokušava se s Vronskim uklopiti u društvo koje ih ne prihvaća, te zato odlaze na selo. Tu Vronski žrtvuje karijeru zbog Ane i postaje mrzovoljan zbog toga. Posebno ga muči to što se njegovo djete zove Karenjin, te traži od Ane da se rastavi. No muž joj ne želi dati rastavu. Ana se sve više otuđuje od Vronskog i na kraju se baca pod vlak, a Vronski se prijavljuje u vojsku, te odlazi u rat.

Levin je seoski veleposjednik, jednostavan čovjek, koji voli prirodu i Kiti. Kiti pak gleda Vronskog i kada Levin napokon skupi snagu ona ga odija. Kada shvaća da je Vronski potpuno nezainteresiran za bilo kakvu ozbiljniju vezu, ona se razboli i odlazi i njemačke toplice, gde se oporavlja. Nakon povratka Vronski ju ponovo prosi i ona se udaje za njega. Njihov brak je čvrst i postojan. žive u miru i sreći, a zadnja poglavlja knjige posvećena su Levinovim religioznom uvjerenjima.

Tolstoj u stvari suprostavlja burnu i strastvenu kratkotrajnu vezu, mirnom i postojanom braku.

 


"Osveta je moja i ja cu je vratiti."

 

Radnja romana smestena je u sedamdesete godine devetnaestog stoleca,u bogate krugove petrogradskog društva.Paralelizam radnji: sretan brak Ljevina i Kiti te tragicna veza Vronskog i Ane,pisac koristi kao komentar jedne drugoj. "Sve sretne porodice lice jedna na drugu,svaka nesretna porodica nesretna je na svoj nacin".Tom recenicom Tolstoj zapocinje roman.

Ana dolazi u kucu svog brata Stive Oblomskog ne bi li pokušala spasiti njegov brak.Stivina žena Doli saznala je da je muž vara s guvernantom.Ana uspeva pomiriti strane.Ana je razumna žena,dobra majka i supruga,lepa i šarmantna,pleni pažnju društva.Ana je u braku sa Aleksejem Aleksandrovicem Karenjinom,službenikom državne službe, hladnim i ugladenim covekom.Njihov brak je korektan, pun razumevanja ali nema ljubavi.Aninu strastvenost guši njegova racionalnost i odmerenost.Radnja romana zaplice se plesom organiziranim za petrogradsko visoko društvo.

Kiti,mlada Dolina sestra, dolazi na ples ocekujuci pažnju grofa Vronskog i skore zaruke."Ana nije bila u ljubicastoj, kako je to Kiti svakako htela, nego u crnoj,duboko izrezanoj baršunskoj haljinikoja je otkrivala njena kao u staroj slonovoj kosti izvajana ramena i grudi i punacke ruke s tankom sicušnom pesti.Citava je haljina bila opšivena venecijanskom cipkom.Na glavi joj je, u crnoj posve prirodnoj kosi bio strucak macuhica,a isto tako i na crnoj traci pojasa sredbelih cipaka.Na izvajanom krepkom vratu bila je niska bisera".Ples je bio veliko razocaranje za Kiti i neslucen ushit za Anu.Kiti se povukla razocarana jer je Vronski plesao sa Anom i njegove su je oci sledile.Kad je Ana uvidela zaljubljenost u ocima Vronskog žurno napušta ples pre vecere i drugog dana putuje iz Moskve.Vronski, koji se prvi put zaljubljuje, sledi je istim vlakom i otvoreno joj sapoštava svoje namere.U Ani je pobudena strast davno zatomljena njezinim racionalnim brakom i ona se nece moci suzdržati otkrivši ponovo u sebi ženu.Ana i Vronski cesto se vidaju.Glasine se šire.U pocetku se veza odobrava jer je prirodno da dame imaju nekog za flert, ali kad to postaje ozbiljno bivaju osudeni.Karenjin moli Anu da prikrije vezu zbog skandala koji bi ocrnio njegov ugled.Ana ostaje u drugom stanju i to saopštava
Vronskom,neposredno pred sudelovanje u opasnoj konjickoj utrci.Vronski nesmotreno pada sa konja.Anina reakcija potpuno odaje njene emocije pred licem javnosti.U kociji, na putu kuci ona priznaje mužu svoju vezu i brani svoju ljubav.Karenjin pristaje na formalni brak.Vronski je nagovara na razvod.Ana razdirana moralnim dilemama rada devojcicu i u bunilu moli muža za oprost.Karenjin prihvata dete kao svoje.Vronski se pokušava ustreliti.Ana nakon toga raskida sa mužem i odlazi s Vronskim živeti u Italiju.Muž joj ne dopušta uzeti sina sa sobom, kojeg sam osobito ne voli ali to cini iz pakosti.Vronski napušta karijeru u vojsci.Iz Italije ce se vratiti u Rusiju jer Anu proganja cežnja i griža savest prema sinu.Upada u kucu muža i odlazi k decaku.Otkriva da je sinu receno da je ona mrtva.Vronski ce u Rusiji biti rado viden u društvenim krugovima,no ona ce doživljavati poniženja i gotovo javnu osudu kad se pojavila u operi.Na kraju se povlace na seosko imanje gde vode ekstravagantan život.
Medutim njihov odnos postaje sve mracniji,nesvesno osuduju jedno drugo zbog propuštenih prilika.Vronski je zlovoljan što je žrtvovao karijeru.Nezadovoljan je i cinjenicom da njegova kci nosi ime Karenjina i traži od Ane da se službeno razvede.Karenjin, koji je u meduvremenu potpao pod uticaj grofice Lidije Ivanovne, ne pristaje na razvod.Ana cezne za sinom,ne može dobiti razvod,postaje razdražljiva,sumnjicava, patološki ljubomorna osecajuci njegovo rastuce nezadovoljstvo.Podsvesno kažnjava Vronskog zbog odvojenosti od svega na što je navikla.Vodena histerijom i teškim psihološkim stanjem baca se pod voz.Vronski,užasnut tragicnim krajem svoje ljubavi, dobrovoljno se prijavljuje u srpsko-turski rat.
Uporedo, kao komentar ove veze pratimo u knjizi razvoj veze Kiti i Ljevina.Kiti koja je razocarana nakon plesa,nadajucci se sve vreme brcnoj ponudi grofa Vronskog,razboljeva se.Odbila je prošnju Ljevina,a sad uvida da je Vronski ne namerava oženiti.Lecnici njenoj iscrpljenoj duši nalažu putovanje u inozemstvo.U lecilištu u Njemackoj ona se sasvim oporavlja od ljubavnih boli i zaboravlja na Vronskog.Kad ju Ljevin ponovo prosi,ona prihvaca.Njihov brak je vrlo zreo,postojan i lep.Ona rada sina Dimitrija.Kiti pokazuje svoju snagu i kvalitete negujuci umiruceg Ljevinovog brata Nikolaja.Ljevin je ideološki zamišljen Tolstojev pogled na svet oko sebe.I kroz njega ce Tolstoj najplasticnije izneti svoja shvacanja i misli.Posle vencanja on se traži,pokušava usmeriti svoje eticke stavove,u duši skeptik on romanom doživljava preobrazu i izranja kao nadahnuti vernik.Ljevin ovde dozivljava mir sa samim sobom,pronalazi smisao i znacenje života.

 

LIKOVI :
ANA KARENJINA


Ulazak Ane Karenjine u romanesknu pricu dolazi posle Oblonskih,Kiti,Ljevina i Vronskog.I tek što je ušla Ana se pokazuje kao licnost protuvrecnih postupaka, misli i osecanja-upravo onakva kakva ce biti tokom cele romaneskne price. Ona osvaja Dolinu decu;simpaticna je Kiti;osetice tugu što je daleko od sina;ocenice Vronskov dolazak na vrata Oblonskih kao ružan postupak.
Ali ce na balu osvojiti Vronskog, izazvace kod Kiti ljubomoru("Jest,u njoj ima neceg strašnog,demonskg, i u isti mah bajnog"-Kiti).Ana ce pravdati sebe zbog Kitine ljubomore:"Ali ,veruj da ja nisam kriva, ili sam kriva samo malo",ali ni sama ne veruje svojim recima.Kad je ušla u voz za Petrograd,odahnula je pri pomisli da ce sutra videti sina i muža i da ce njen život"poteci lep,uobicajen,na stari nacin",ali kad se vrati kuci,i sin i muž izazivaju u njoj osecanje nalik na razocaranost."Ali sve vecma ju je obuzimalo osecanje stida".Kroz celi roman ona ce se raspinjati izmedu uverenja da ništa nije kriva i nekog potmulog osecanja,koje ponekad provali iz nje,da je kriva i grešna.tolstoj je vrlo plasticnom slikom punom simbolike opisao susret Ane i Vronskog na jednoj usputnoj stanici na putu za Petrograd.I ako je sebi govorila da je Vronski za nju samo jedan od stotine mladica koji se svuda srecu i da ona nece sebi dozvoliti ni da misli o njemu,sada je "obuze osecanje radosnog ponosa".Njegove reci da putuje da bi mogao biti tamo gde je na jer drukcije ne može,doživljava kao"baš ono što je želela njena duša, ali cega se bojao razum".Njihovi odnosi postajali su sve jasniji sredini u kojoj su se kretali,ali i Karenjinu koji odlucuje da ženu opomene.ona tu opomenu prima sasvim hladno.Recice Vronskom:"Sve je svrseno.Ja nicega više nemam,osim tebe.upamti to.".I ako izgovara reci koje unose naglu promenu u njenom životu i oznacavaju put pun neizvesnosti,koji prihvata svesno i s radošcu,u njoj živi misao o grehu i krivici i javlja se stid. Priznace mužu:"Ja ga volim,ja sam njegova ljubavnica,ja ne mogu da podnesem,ja se bojim,ja vas mrzim...Radite sa mnom šta hocete".Posle toga osecala je neprijatne poglede okoline,prikrivene osmehe,ružne komentare.Shvatila je sav užas svoga položaja,bolelo ju je nerazumevanje sredine: "Ne znaju kako je on osam godina gušio moj život,gušio sve što je bilo u meni živoga,da nijedanput nije pomislio da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav.Ne znaju kako me je na svakom koraku vredao,i posle toga bio zadovoljan sobom.Zar se nisam starala,starala svim silama da opravdam pred sobom svoj život?zar se nisam trudila da ga volim,da volim sina kada se vec muž nije mogao voleti?Ali,došlo je vreme,ja sam razumela da više ne mogu sebe obmanjivati,da sam živ stvor,da nisam kriva što meje bog takvu sazdao,da mi je potrebno da volim i da živim."
Ana je glavni junak romana bez obzira što svojim aktivitetom i psihološkim preživljavanjima nema odgovarajuce mesto u svim delovima romana.Široka je lepeza razlicitih mišljenja o njenoj krivici-od onih koji ukazuju na krivicu ove junakinje za svoju sudbinu do onih koji u Ani vide žrtvu lažnog morala sredine u kojoj je živela.Ona je izraziti individualista:robuje emocijama,vrlo retko postavlja pitanje svojih porodicnih i materinskih obaveza.Ljubavi i licnoj sreci podreduje sve:za nju je ljubav=život. sebicna je jer traži od Vronskog da zapostavi porodicu,prijatelje,službu-da bude samo njen.Sebicna je jer radi sopstvene srece unesrecuje sina i muža.
Ana je grešnica po onome što je ucinila,što je nanela bol mužu i sinu,ali je ona pre svega nesrecna žena.


VRONSKI
Vronski važi za vrlo prijatnog i dobrog coveka,obrazovanog i inteligentnog,;bogatog, svetskog i sredenog coveka,veoma pristupacnog i milog.U njegovoj pojavi bilo je lepote, odlucnosti , jednostavnosti i elegancije.Ponašanje je bilo prirodno, osmeh iskren,pogled prijateljski.Kada je sreo Anu u njemu se nešto naglo promenilo:ni jedna žena nije mogla dublje da ga zainteresuje,naklonost prema Kiti je samo flert i igra,a sada,pošto je upoznao Anu,bio je spreman "da ide tamo kuda i ona ,i da svu srecu života,jedini smisao života nalazi sad samo u tome da vidi nju i da je cuje."
Neprestano se secao svih poza u kojima ju je video,svih njenih reci,u njegovoj mašti stvarale su se slike buducnosti koja može doci,i zbog koje mu je obamiralo srce.
Anina bolest posle porodaja pogada Vronskog u toj meri da sav ocajan place; još više ga pogada plac Alekseja Karenjina i njegovo potpuno praštanje Ani i njemu."Osecao se postiden,unižen,kriv,i lišen mogucnosti da spere svoje uniženje".Osecao je njegovu visinu i svoje uniženje,njegovu pravednost i svoju nepravdu.Sve to je ucinilo da svoj poraz u ljubavi i životu razreši samoubistvom-pucao je u sebe.Prezdravio je,zatekao Anu živu,potpuno joj se predao.Podneo je ostavku u puku i otputovao sa njom u inostranstvo.
Opet pocinju nesuglasice .Vronski je bio na dvostrukim mukama:Ana je postajala sve nervoznija, njegov trud da održi sklad bio je sve uzaludniji.Pokušace da umiri njenu bolesnu ljubomoru koja je želela da ga sputa,da ga zadrži u kuci,da nigde ne odlazi.
Lik Vronskog je bio neophodan da bi se izgradio siže o udatoj ali izgubljenoj ženi.U romanesknoj prici on je više žrtva Aninih hirova nego što je vinovnik njene nesrece.Njegova greška je u tome što je sebi dopustio ljubav prema udatoj ženi.
KARENJIN
Aleksej Karenjin ulazi u romanesknu pricu istovremeno kada i Ana Karenjina.Pisac ga ne zapostavlja,skoro paralelno prati Anu i njega.Karenjin se sagledava i sa tacke gledišta Ane Karenjine, Stive Oblomskog ,Serjože,posluge.
On je radan,posvecen poslu,odgovoran; iako ima visoku državnu funkciju nije birokrata.Odgovoran je i stabilan: nije izbegao ženidbu sa mladom devojkom a mogao je jer je bio na vlasti.Porodica je za njega životni princip;za ocuvanje porodice i porodicnog ugleda spreman je da prede preko Anine avanture. On je stalno bio spreman da preko svega prede cutke, a kada je Ana pocela da mu prkosi i vreda ga , spreman je da uzvrati ravnom merom-da joj ne da razvod i time joj onemoguci brak sa Vronskim.
Karenjin je ne srecan covek.On je ucinio Anu nesrecnom jer se udala za starijeg coveka-ali to nije bila njegova volja, njegova ženidba nije bila prisila nego moralni cin odgovorna i poštena coveka.U mnogim situacijama Aleksej Karenjin je po moralnoj doslednosti i nesebicnosti iznad Ane Karenjine.
LJEVIN
Lik Konstantina Ljevina ostvaruje se u romanu na tri plana:intimnom,društvenom i filozofskom.Na intimnom planu je ljubav prema Kiti, poraz u toj ljubavi,razocaranje,oživljavanje ljubavi,borba za Kiti,brak.
Na društvenom planu Ljevin je seoski plemic: živi na selu,bavi se gazdinstvom, teži da unapredi rad na zemlji,prezire državnu službu.
Na filozofskom planu Ljevinov lik se ostvaruje kroznjegove misli o životu i svetu i kroz moralne dileme koje ga muce od pocetka do kraja romaneskne price.

Verzija II

Lav Nikolajevic Tolstoj
Ana Karenjina

Leo Nikolaievic, Grof Tolstoj roden je blizu Moskve 28.08.1828. godine u staroj aristokratskoj obitelji. Ostao je siroce u devetoj godini ivota, odgojen je i obrazovan kod tetke. Godine 1844. upisao je Sveucilište Kazan gdje je na njega veliki utjecaj izvršio fancuski pisac Jean - Jacques Rousseau. Napustio je sveucilište 1847. godine bez diplome.
Iz njegovih dnevnika poznato je da je Tolstoj bio podijeljen u sebi: lako se odavao potpuno ludim provodima, imao je osjecaj krivnje i nije znao zašto. Sit gradskog zivota, odlazi na selo gdje seljaci ne prihvacaju njegove oklone "jer im nije jasno zašto bi plemic zelio pomoci seljacima. Neshvacen i razocaran, vratio se u Moskvu gdje provodi još dvije godine ziveci na visokoj nozi". Njegovi dnevnici pokazuju ga kao neumornog mladica u potrazi za kockanjem i nocnim provodima sa zenama. Njegova karijera kao pisca pocinje 1852. godine. Godine 1851. ukljucio se u rat prateci svoga brata Nikolaia.
Vojsku napušta 1855. godine i tada putuje po Europi. Tolstojev brat Nikolai umire 1860. godine od tuberkuloze i tom tragedijom Tolstoj biva duboko pogoden. Kasnije je smrt Nikolaia Tolstoj rekonstruirao u svom djelu Ana Karenjina "i to u liku Levinovog brata, koji se isto tako zvao Nikolai".
Godine 1862. Tolstoj je ozenio Sonju Andejevnu Behr. Od tada piše svoja najznacajnija djela: "Rat i mir" od 1864. do 1869. godine, a "Anu Karenjinu" završio je 1876. godine. U svojim knjigama Tolstoj se uvelike sluzio vlastitim iskustvima, ali i iskustvima drugih oko sebe. To je najbolje vidljivo u "Ani Karenjinoj".
Izjavio je da je oduvijek zelio napisati knjigu o suvremenom zivotu. Brak bi bio glavni problem, a preljub zaplet radnje. Upravo to ostvario je u svom remek-djelu "Ana Karenjina". Preljub je grijeh koji je i sam Tolstoj ucinio i tako napustio dijete, a kasnije se osjecao krivim zbog toga cina. Sve se to jasno vidi i u glavnom liku, u Ani Karenjinoj. Anom je Tolstoj zelio pokazati svoju tamnu stranu. Likom Levina prikazao je sebe, a lik Kiti je zapravo ogledalo njegove zene Sonje.
Mnogi citatelji smatraju Tolstoja jednim od najvecih gospodara u oslikavanju psihološkog portreta pojedinog lika. Kasnije Tolstojeve knjige postaju sve konzervativnije i religiozne.
U svojim posljednjim godinama Tolstojevo pamcenje ozbiljno zakazuje i pati od cestih napada prilikom kojih gubi svijest. Tada bi zapitkivao pitanja o svojim rodacima koji su preminuli prije nekoliko desetljeca. Mjesec dana nakon jednog od napada, 20. studenoga, 1910. godine, Tolstoj je umro u malom gradu Astapovo, nakon što je konacno odlucio otici iz Jasaje Poljane - sela u kojem je zivio.
Leo Tolstoj bio je covjek mnogih cinova - vojnik, seoski plemic, pisac, ucitelj, kriticar itd. Cijelog zivota bio je borac i plivao protiv struje, ali isplatilo se jer se njegova djela danas smatraju pravim majstorskim ostvarenjima. "Ana Karenjina" svakako je njegovo najbolje i najvaznije djelo koje današnji citatelji i dalje smatraju uzbudljivim i vaznim.
"Ana Karenjina" sadrzi dvije paralelne radnje koje se zbivaju istovremeno. Jedna radnja prati lik Ane Karenjine, a druga govori o Levinu i njegovim problemima. Velikim dijelom knjige te dvije radnje odvijaju se odvojeno i tek na kraju knjige spajaju. Na temelju te dvije radnje mozemo zakljuciti više tematskih slojeva.
Tematski gledano putevi Ane i Levina su u kontrastu. Ana je u potrazi za osobnim zadovoljstvom, kroz romanticnu ljubav iako bi to znacilo da treba uciniti grijeh - preljub; Levinov cilj je osnovanje obitelji kroz brak, odnosno duševno zadovoljavanje. Tako je Tolstoj opisao idealan brak i onaj u kojem zivi grijeh. Mislim da je i osnovna tema djela brak. Pratimo lik Ane Karenjine od pocetka gdje se prikazuje kao dobra majka, vjerna zena i dobra prijateljica prihvacena od društva. No, upoznavanjem s grofom Vronskim pocinje pad njene licnosti, njene naravi. Ona se strasno zaljubljuje i cini preljub s Vronskim koji ju takoder strasno obozava. Tu pocinju bracni problemi Ane i njenog muza Alekseja Karenjina. Ana i Karenjin nemaju niti malo romanticnosti, uzbudenja, niti seksualnih iskustava u braku koja bi mogla zadovoljiti zenu poput Ane. Zato se Ana odlucuje na preljub, i smatra da preljub ne šteti nikome ako se pravilno izvede. S druge strane radnje pratimo odnos Levina i Kiti. Tolstoj taj brak smatra idealnim, jer je to brak izmedu dvije osobe koje se medusobno vole i poštuju, te slazu oko svega. U braku s Karenjinom, Ana je rodila i sina Serjozu. Tema majke odnosno uloge zene u liku Ane Karenjine postavlja mnoga pitanja. Ana je u pocetku vrlo dobra majka, Serjoza ju jako voli i ona voli njega najviše na svijetu. Mislim da je ljubav uništila pravu licnost Ane Karenjine. Mnogi kriticari rekli su da je Ana otkrila svoje pravo lice upravo preljubom, no ja se ne slazem s time. Ana je kroz ljubav izgubila osjecaj stvarnosti, nije mislila racionalno vec srcem, a srce joj je bilo u velikom mraku Vronskoga. Ana se mijenja, postaje vrlo ljubomorna na Vronskog, biva izbacena iz društva jer zivi u grijehu, a jedino joj Doli dolazi u posjet. Strasti izmedu Ane i Vronskog postaju njihova bol i propast. Na kraju Ana ne ostvaruje svoj cilj, ne pronalazi svoju srecu i oduzima si zivot. No, tim cinom ipak je ostvarila dio svoga cilja, nanijela je bol osobi za koju je smatrala da je glavni krivac njenim patnjama, nanijela je bol Vronskome. Dala mu je svoj osjecaj krivnje, da i on osjeti kako je to. Levin, kontrastno Ani, uspijeva u potrazi za srecom i zivi sretno s Kiti.
Vrijeme radnje ovog Tolstojevog djela jest njegova suvremenost, a to je druga polovica 19. stoljeca (oko 1870. godine). Mjesto radnje ovisi o samim likovima i njihovim kretanjima. Oni se krecu iz sela u grad, iz grada u selo (Petrograd, Moskva, selo blizu Moskve). Glavna pripovijedacka tehnika je tzv. "sveznajuci govornik", odnosno, to je sam Tolstoj. Tolstoj izrazava svoje vlastito mišljenje, a time manipulira našim, kroz svoje likove. Levin, koji je u biti Tolstoj, je glasnogovornik Tolstoja. Ana, iako ima mnogo osobina kojima se Tolstoj divio, otišla je izvan njegova shvacanja svijeta i zato ju je uništio. Tolstoj je zivot shvacao kao jedan dio zatvorenog kruga - rodenje, zivot, smrt, i to mora tako biti. Kroz brojne monologe u djelu, Tolstoj opisuje u detalje misli i osjecaje svojih likova. Na primjer, na balu gdje Ana osvaja srce Vronskoga, izvor gledišta je Kiti, a ponekad se mijenja taj izvor gledišta radi postizanja vece dramaticnosti price.
Osim dvije osnovne radnje koje se zbivaju paralelno izmedu Ane i Levina, postoji još jedna manje vazna za glavni tijek dogadaja. To su kucne nesuglasice te financijske i obiteljske svade obitelji Oblonskih (Doli i Stiva). Sve te price odvijaju se u vremenu kronološkim slijedom i s obzirom na kronološki slijed Tolstoj prebacuje radnju s jedne price na drugu.
"Ana Karenjina" komponirana je u dvije knjige. Svaka knjiga sastoji se od cetiri dijela. U prvoj knjizi pratimo upoznavanje s likovima i zaplet u radnju (Ana ostavlja Karenjina da bi zivjela s Vronskim; Levin se zarucuje s Kiti). U drugoj knjizi dolazi do vrhunca radnje kada Ana gubi kontrolu nad svojim osjecajima, te osuduje Vronskog, što na kraju dovodi do tragicnog samoubojstva.
U djelu pratimo sedam najvaznijih likova koji utjecu više ili manje na tijek dogadaja. To su Ana Arkadjievna Karenjina, Alekseji Kirilovic Vronski, Konstantin Dmitric Levin, Katarina Aleksandrovna Levina (Kiti Šcerbacka), Aleksej Aleksandrovic Karenjin, Stjepan Arkadjic Oblonski - Stiva, Darija Aleksandrovna Oblonski (Doli).
Sigurno je da su dva najvaznija lika u djelu Ana Karenjina i Levin. Ana Karenjina je tamna strana Tolstoja. Poput Ane i Tolstoj je ucinio preljub i tako napustio dijete, i nakon toga osjecao veliku krivnju.
Njegova smrtna kazna za Anu Karenjinu zapravo je njegovo iskupljenje za svoj vlastiti grijeh. Anu mozemo promatrati zajedno s Doli i Kiti. Tolstoj smatra da je glavna funkcija seksualnih odnošaja radanje djece, a ne osobno zadovoljstvo. Doli i Kiti uklopile su se u njegovo mišljenje jer one su dobre zene i majke prije svega ostalog. Ana, s druge strane, smatra seks kao osobno zadovoljstvo, i boji se imati još djece s Vronskim jer bi tako mogla oslabiti i izgubiti upravo to osobno zadovoljstvo. Odkad zivi s Vronskim, odnosno u grijehu, biva odbacena od društva. Vronski se zeli vratiti svakodnevici i obicnom zivotu, što Ana tumaci kao uvredu prema njoj. Od tada pocinje sumnjati u ljubav Vronskoga, koji je uistinu i dalje zaljubljen u nju. No, mislim da ta sumnja dolazi iz Aninog osjecaja krivnje i odbacenosti te zelje za osvetom. Podsvjesno, Ana optuzuje Vronskog za nešto što sebi ne moze oprostiti - napuštanje svoga sina Serjoze. Vronski zeli nastaviti zivjeti normalnim zivotom, i zeli da Ana bude s njim jer ju voli, no Ana zbog njegove zelje za svakodnevicom postaje sumnjicava i osvetljiva prema njemu. Ne moze se pomiriti s cinjenicom da je napustila sve za što je zivjela, da bi postala necija svakodnevica. Žedna i gladna zbog izgubljene energije, Ana trazi nešto od Vronskog za svoju zrtvu, za svoje napuštanje voljenog sina. No, spoznaje da od Vronskog sve manje i manje moze dobiti te se odlucuje na osvetu. Ana pada u ocaj i to je vidljivo iz njenih sitnih lazi, poruka, ucjena, pisama upucenih Vronskom. Neprestano se svada s Vronskim, upada u histericna stanja, a nocu uzima morfij. Anu Karenjinu pisac nam predstavlja kao pametnu, razboritu, obiteljaski sredenu, vrlo lijepa izgleda kojim svih ocarava. "ispricao se i zaputio u vagon, ali ocuti prijeku potrebu da je još jedanput pogleda - na zbog toga što je bila veoma lijepa, ne zbog one finoce i skromne gracije što se zapazala u cijeloj njenoj pojavi, nego zbog toga što u izrazu milolika lica, kad je prošla mimo njega, bijaše nešto narocito umiljato i njezno.


Kad se on osvrnuo, i ona je okrenula glavu. Blistave, sive oci, što su se od gustih trepavica cinile tamnijima, prijateljski se pazljivo zaustave na njegovu licu... U tom kratkom pogledu Vronski stize zapaziti suzdrzanu zivahnost što je poigravala na njenom licu i titrala medu blistavim ocima i jedva primjetnim smješkom od kojega su joj se nadimale rumene usne. Kao da je višak necega tako prepunjavao njeno bice da se mimo njenu volju iskazivao cas u bljesku pogleda, cas u smiješku. Hotimice je pogasila svjetlost u ocima, ali je ona i mimo njenu volju svijetlila ujedva primjetnu smiješku."


"Bila je divna u svojoj jednostavnoj crnoj haljini, divne joj bjehu pune ruke s narukvicama, divan cvrst vrat s niskom bisera, divna kovrcava kosa u ponešto poremecenoj frizuri, divne graciozne lake kretnje malenih nogu i ruku, divno joj lijepo lice u svojoj zivahnosti; ali bješe nešto uzasno i okrutno u njenoj divoti."
Vronski je vrlo odlucan u ljubavnom zivotu s Anom. On se zeli ozeniti njome i zivjeti obiteljskim zivotom. Odbacuje svoje snove o karijeri u sluzbi vojske, samo da bi bio s Anom. On je zreliji u razmišljanju od Ane jer je sposoban odvojiti racionalno razmišljanje od emocionalnog. Mnogi kritiziraju Vronskog što nije inzistirao da Anu prihvate u društvo, jer ipak, Anini prijatelji su i njegovi. Društvo ne kaznjava Vronskog kao što kaznjava Anu što zivi s njim. On ne moze shvatiti Aninu bol jer ju sam ne prozivljava. S Anom je u tim trenucima teško zivjeti. No bez obzira na njenu ljubomoru, narav, i njene suze, Vronski ju i dalje voli, ostaje joj vjeran, i ne pomišlja da ju ostavi. No, što se Vronski više vracao onom što zaista je, svojoj obicnosti i svakodnevici, Ana je smatrala sve to nepoštenim prema njoj samoj. Jer, upravo je on bio taj koji joj je uskratio da zivi kao obicna zena. Vronski je svoje pravo na obican i društveni zivot zelio zadrzati, ne shvacajuci bol, zavist i osvetoljubivost Ane, koja ga je baš zbog toga progonila. Ana je sve ocajnije spoznavala da je prevarena obmanuta i izigrana. Osjecajuci da Vronskom postaje navika, teret ili fizicka potreba, reagirala je osvetoljubivo i ogorceno. I tako je Ana uništila svoj zivot iz ciste osvetoljubivosti, jer svojim uništenjem razorila je i zivot Vronskog koji ostaje opterecen osjecajem krivice. Ana je zeljela da Vronski osjeti ono što se u njoj dogadalo, i Vronski je dio toga osjetio. Na kraju vidimo da se Vronski ponovo vraca vojsci i ratu protiv Turaka. Postavlja se pitanje da li je to samo odlazak u smrt, u casno samoubojstvo ili je Vronski ipak odlucio nešto uciniti sa svojim zivotom nakon svega?
Vronskog je najbolje prikazao Stiva u svom citatu: "Silno je bogat, lijep, jakih veza, krilni adutant i uza sve to - vrlo je drag, dobar momak. I još više nego naprosto dobar momak. Koliko sam ja ovdje o njemu doznao on je obrazovan i vrlo pametan; to je covjek koji ce daleko dotjerati."


Fizicki izgled Vronskog: "Vronski je bio onizak, cvrsto graden tamnoputac, dobrodušna i lijepa, neobicna i mirna i odlucna lica. Na njegovu licu i pojavi, od kratko podšišane crne kose i svjeze obrijana podbratka do nove novcate uniforme, sve bijaše jednostavno i ujedno otmjeno."


S druge strane pratimo lik Levina i njegove probleme, kako ljubavne, tako i poslovne.
Levin je junak Ane Karenjine. "U biti, neki citatelji vjeruju da je lik Ane stvoren uglavnom radi isticanja Levinovog superioriteta. Gdje se Ana histericno mijenja da bi postigla savršenu ljubavnu vezu, Levin nastoji pronaci suvislost u zivotu i smrti, ljubavi i poslu; Ana je portret poremecenja uma; Levin pronalazi sklad s ljudima oko sebe. U Ani vidimo moralni slom gradskog društva; u Levinu, vidimo Tolstojeve nade za buducu Rusiju."


Kroz nekoliko dana Levinov se pogled na svijet mijenja. Dok njegov brat Nikolai umire, on smaha da smrt uzima svako znacenje zivotu i da je Bog koji dopušta smrt zao. No, poslije vjencanja s Kiti, smrti njegova brata i rodenja sina, Levin shvaca zivot na drugaciji, religiozniji nacin i ne boji se više smrti. Levin Kiti moze ponuditi siguran zivot, ali ne moze joj dati romanticnu avanturu i strast kakvom zraci Vronski. Kada ju je zaprosio prvi puta, Kiti ga je odbila jer se nadala da njeno srce pripada Vronskom. Nakon što je odbijen, Levinu se budi nesigurnost u sebe, još veca od one kad ju je zaprosio: "...Ali Levin bijaše zaljubljen, i zato mu se cinilo da je Kiti u svakom pogledu takvo bice ponad svega zemaljskoga, a on da je takav niski zemaljski stvor da ne bi moglo biti ni pomisli o tome da bi ga drugi, a i ona sama, ocijenili kao nje dostojna."  Tada više nije znao što uciniti i umjesto da trazi razlog negativnog odgovora i da ostane u igri, on se povlaci, odlazi na selo i trazi svoj mir u razvijanju poljoprivrede i gospodarstva. Kiti je za razliku od Levina odbijanje primila na drugaciji nacin. Ona je razocarana što Vronski više ne pokazuje zanimanje za nju, što ju nije zaprosio. No, Vronski nije ni imao namjeru zaprositi Kiti: On nije znao da njegovo ponašanje prema Kiti ima odredeno ime, da je to zavodenje gospodica bez zenidbene namjere i da je to zavodenje jedan od ruznih postupaka koji je uobicajen medu istaknutim mladim ljudima kao što je on (...) da je mogao saznati da ce Kiti biti nesretna ne uzme li je za zenu, veoma bi se zacudio (...) nije mogao povjerovati da bi ono što je njemu, a pogotovo njoj, pruzalo tako velik i lijep uzitak moglo biti ruzno. Još manje bi mogao povjerovati u to da se mora ozeniti. "Kiti tada oboljeva, te s obitelji odlazi na putovanje da se smiri i razmisli što zeli. Odlucuje da se zeli udati za Levina, i tako bude. Fizicki opis Kiti: Kad je mislio o njoj (Levin), mogao ju je svu sebi zivo predociti, posebice drazest one sitne plavokose glavice s izrazom djecje jasnoce i dobrote, tako slobodno smještene na visokim djevojackim ramenima. Djetinjatost izraza njena lica u skladu s tananom ljepotom stasa sacinjavale su njenu posebnu divotu koju je on i te kako shvacao; ali ono što je neocekivano vazda iznenadivalo na njoj, bijaše izraz njenih ociju, blagih, mirnih i iskrenih, a posebno njen smiješak koji je Levina stalno prenosio u carobni svijet ... svoga ranog djetinjstva. "Kiti i Levin zive sretno, i kasnije imaju sina. Kiti se savršeno uklopila u obiteljski zivot: Kiti pronalazi svoju najvecu srecu u ulozi zene i majke, ulozi koju je Tolstoj najviše cijenio. Potpuno sigurna u sebe, ona unosi sklad u svoj dom i mir Levinovoj duši. Ima veliko poštovanje prema ljudskom krugu rodenja, zivota i smrti, i ne boji ga se. Iako ne uvijek dobro shvacena, Kiti je vrlo pametna i jako realna. Ima veliku vjeru i povjerenje u dobrotu Boga.
"Aleksej Aleksandrovic Karenjin je jedna vrlo neromanticna i pomalo dosadna osoba. Stalno gleda na sat, i uvijek ima unaprijed izracunato što i kada treba uciniti, što ga cini vrlo predvidljivim. Njegov odnos prema Ani u braku cisto je formalan, i njihov je brak dosadan i monoton, što Anu cini zeljnom uzbudenja, zeljnom prave i shastvene ljubavi. Pošto društvo ima veliki utjecaj na Karenjina, cini se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima. Njemu je vaznije što ce drugi govoriti o njegovu braku, nego njegova vlastita sreca. On je kontrastan lik Levinu što se tice religije. Dok Levin na kraju pronalazi Boga u sebi, Karenjin cini upravo suprotno jer njegovo kršcanstvo slabi, te postaje laki plijen Lidije Ivanovne, zene koja koristi svoju tzv. religiju kao sredstvo zadrzavanja Karenjina blizu sebe, i dalje od Ane. Karenjin je na kraju zeljan osvete.
Treca strana price govori o odnosima Doli i Stjepana Arkadjica - Stive. Stjepan Arkadjic bio je nevjeran prema svojoj zeni Doli i samim time zapocinje knjiga. Nakon razgovora s Anom, ona prihvaca Stivu natrag u svoj zivot. Zahvaljuje joj se rijecima: "Upamti Ana: ono što si ti za mene ucinila nikad necu zaboraviti. I upamti da sam te voljela i da cu te uvijek voljeti kao najboljeg prijatelja." Doli kasnije i potvrduje te rijeci jer ona ce jedina posjecivati Anu nakon što je svi izbace iz društva. Kasnije veza izme u Ane i Stive postaje ponovo krhka: Spona što ju je Ana napravila pokazala se krhkom, te je porodicna sloga opet napukla na onom istom mjestu. Niceg odredenog nije bilo, ali Stjepana Arkadjica gotovo nikad nije bilo, a slutnje o nevjeri postojano su mucile Doli, i ona ih je sad odgonila od sebe bojeci se prozivljenih muka ljubomore. Prva provala ljubomore, jedanput prozivljena, više se nije mogla pojaviti, pa cak ni otkrice nevjere ne bi više moglo na nju onako djelovati kao prvi put. Takva bi je otkrica sada samo lišila njenih porodicnih navika, te je dopuštala da je vara preziruci zbog te slabosti njega, a ponajviše sebe. "Stiva je bio uvijek veseljak, osoba puna šarma, ali i nevjere. Voli dobru gozbu i pice, muziku, zabavu, ali ipretjerano budi zanimanje za zene. Svi vole Stivu u društvu jer uvijek podize atmosferu, i izazive smijeh. On nikada nije namjeravao niti moze biti vjeran Doli, zeni koja ga uistinu voli. No, ne moze si pomoci - jednostavno je takav. Stiva ima još jednu lošu osobinu, a to je kockanje. Godinama je zivio "na visokoj nozi " i tako potrošio svoj novac, a sada pocinje uzimati i novac od Doli, novac koji joj je naslijedila, za isplacivanje svojih kockarskih dugova. No bez obzira na sve, Doli Stivu uvijek voli, a i Stiva voli nju.
Na Anu Karenjinu" mozemo postaviti više teza, no vjerojatno je najvaznija ona koja ukljucuje lik Ane Karenjine, odnosno pitanje: da li je Ana Karenjina bila dobra zena? Odgovor bi bio jednostavan, naravno da nije, i time bi ova teza jednostavno bila negativna, no to je vrlo plitka i nepromišljena osuda. Ana Karenjina je zena vrlo snaznih strasti, no te strasti su zarobljene u kuci Karenjina, i Ani ne preostaje ništa drugo nego potraga za oslobadanjem te zarobljene osobe. Ona u pocetku odbija Vronskog i ne zeli imati vezu s njim, no upornost Vronskog, a i ta Anina zelja za oslobadanjem tjeraju je na preljub. Tim cinom ona se oslobada i postaje sve ono što s dosadnim i predvidljivim Karenjinom nije mogla biti. No, zbog pretjerane ljubavi i neracionalnog razmišljanja Ana polako gubi kontrolu nad svojim osjecajima, i nekad mirna i uvijek stabilna Ana, postaje sada vrlo histericna, posesivna i sumnjicava osoba. To je dovodi i do samoubojstva. Ja mislim da je Karenjin glavni krivac svemu što se dogodilo. Ana i Karenjin vjencali su se ne iz ljubavi vec zato što je tako bilo uredeno. Život s Karenjinom dosadan je i Ana nije imala što drugo uciniti nego osloboditi svoj pravi karakter, svoju osobnost, strast i ljubav. Ova teza afirmativna je, jer mislim da problem nije u Ani, nego u Karenjinu. Karenjin je taj koji nije bio dobar muz (predvidljiv, dosadan, neromantican, uvijek zaposlen, vrijeme je novac" mu je vjerojatno glavni moto). Necemo smatrati "Anu Karenjinu" umjetnickim djelom; smatrat cemo je dijelom zivota. Dio zivota i je. Tolstoj je uspio opisati suvremeni zivot i ljude koji su nam bliski na jedan vrlo jednostavan nacin. Njegovi likovi isti su kao i ljudi koje susrecemo svaki dan u zivotu, i zato je njegovo djelo tako jednostavno i dostupno svima. On je svaki lik u djelu okarakterizirao na sve moguce nacine - psihološki, moralni, estetski, socijalni... i time ih ucinio svakim za sebe vrlo posebnim, i u nama time budi naše vlastito rasudivanje - tko je dobar, tko je loš. Obicno smo se uvijek susretali s likovima koji su sigurno ili negativni ili pozitivni, ali ovaj puta svi se cine pozitivnim u pocetku, no kasnije svaki citatelj dobija svoju sliku o pojedinom liku. Mislim da je Tolstoj prvi pravi pisac koji je otkrio realizam i upotrijebio vrijeme kao glavni faktor radnje. Tolstojevo remek-djelo dio je zivota, kako njegovoga tako i našega. Tolstoj je izvanredno znao opisati psihološke osobine svojih likova i citajuci djelo moze se vidjeti istina o ljudskoj naravi, o tome kakvi ljudi zaista jesu, a tim iskustvom mislim da mozemo bolje razumjeti ljude sa slicnom sudbinom kao na primjer Ana, Levin, Vronski i drugi. Konacan zakljucak je samo dvije rijeci: remek-djelo.

Likovi:

Ana Karenjina je žena Alekseja, majka Serjože i elegantna dama. No ipak njezin izgled ne upućuje ni na jedno od toga troje. Njezina smirenost i jednostavnost skriva svjet unutarnjih sukoba. U jednom trenutku osjeća strasnu ljubav u drugom trenutku mrzi muža. Raspeta je između pokazivanja ljubavi prema Vronskom i spašavanju svoje budućnosti sa svojim detetom, svojim glasom u društvu, svojom vezom s mužem… I kako god pokuša rešiti svoje proibleme uvjek se nađe na ishodištu, s puno ambivalentnih ciljeva i sve manje vremena i volje da pravilno i mudro odluči. U skladu s tim i njezine emocije i ponašanje, mjenjaju postave, kao što se kulise mjenjaju u kakvom kazalištu između činova.

 Aleksej Vronski je sin grofa  Kirila Vronskog, sjajan primjerak mlade generacije petrogradske aristokracije. Obrazovan je i pametan, a ponaša se grubo i rasipno, trčeći za devojkama, koje je cilj zavesti a ne voljeti, voli provode jer ga zabavljaju i ne želi prihvatiti odgovornost.

Ana po prvi put u njegovu životu znači cilj, prvu stvarnu ljubav, i zato ga činjenica da je sve to ostavio zbog Ane i isto tako njezina sve veća hladnoća potiskuje u depresije i u rezignaciju.

Levin je sušta suprotnost Vronskom i ima sasvim drugačiju životnu filozofiju. On se u potpunosti posvećuje svojim emocijama i čini ih dugotrajnim, a ne prihvaća kratkotrajne užitke. Čestit je stidljiv, ne ponaša se kao snob, a ipak je čvrsta osoba. Nakon prvog Kitinog odbijanja povlači se na selo u sebe, da prikupi snagu. U principu je on dobar čovjek i dobar muž i brine se za svoju okolinu, te je na neko način oličenje Tolstoja.

 

Kiti je Levinova žena, oličenje dražesne devojčice, koketne naivke, koja je u stvari više dete nego žena. Poraz u Vronskom prima jako teško, ali preboljeva i odrasta u pravu ženu, kaja shvaća prave životne vrednosti.

 

Tolstojevi likovi su kompleksni i neretko teški. Komuniciraju putem monologa i dijaloga u kojim su skrivene sve ozbiljne misli velikog pisca.

 

Mjesto i vreme radnje:

Rusija oko 1870. godine.
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #3 on: 15 November 2009, 01:06:10 »

Antigona

Bilješke o piscu:

Sofoklo je rođen 495.g. pr. Hr. a umro je 406.g. pr. Hr.

U svom je dugom životu imao priliku vidjeti uspon i pad atenske

demokracije. Čitavog je života bio istaknuta ličnost i u ratu i u miru.

Bio je vojskovođa i diplomat, cijenjeni pjesnik, prijatelj Perikla i ljubimac

cijele Atene. Napisao je 123 drame, te je njima i drugim svojim djelima

unaprijedio grčko kazalište i dramu uopće. Najpoznatije Sofoklove drame

su: Ajant, Antigona, Kralj Edip, Elektra...

 

Mjesto radnje:

Atina

 

Vreme radnje:

Oko petog veka pre Hrista

 

Ideja:

Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i ljudsko

dostojanstvo.

 

Kratki sadržaj:

Edip, kralj Tebe, je imao dve kćeri i dva sina; Antigonu i Ismenu,

i Eteokla i Polinika. Kada je saznao da je ubio oca i oženio svoju majku,

Edip se oslepio i napustio Tebu. Antigona je krenula s njim.

Nedugo nakon toga Eteoklo i Polinik su se posvađali oko vlasti.

Eteoklo se udružio s Kreontom - svojim stricem i prognao Polinika iz Tebe.

Oboje su nastojali uz sebe pridobiti Edipa, ali je on bacio prokletstvo na

obojicu. Polinik se udružio s Argejcima i napao Tebu. Tebanci su pobjedili,

ali su Eteoklo i Polinik poginuli. Kreont je počasno pokopao Eteokla,

a Polinika je ostavio nepokopanog ispred zidina Tebe, zato što je izdao

svoj grad. Edip je ubrzo umro i Antigona je došla u Tebu i odlučila

sahraniti brata, iako je to Kreont zabranio. Pokušala je nagovoriti Ismenu

da joj pomogne, ali se Ismena toliko bojala Kreonta da joj se nije usudila

pomoći. Oko tela su stajali stražari, ali su Bogovi odlučili pomoći

Antigoni, te su podigli oluju. Stražari nisu ništa vidjeli i Antigona je

pokopala brata. Ali tek što ga je pokopala oluja je prestala i stražari su je

uhvatili. Kada su je doveli Kreontu ona je hrabro priznala i rekla mu da

nije počinila zločin nego pobožno djelo, te ako se po svjetskim zakonima

pobožnost kažnjava ona se ne boji smrti već čezne za njom.

Kreont se na te riječi još više naljutio te je odlučio osuditi Antigonu i njenu

sestru, jer je mislio da joj je Ismena pomogla. Ismena se toliko bojala

Kreonta da je priznala nepočinjeno djelo. Antigona ne želi žrtvovati i

Ismenu pa joj protuslovi, a Ismena se, želeći joj pomoći, poziva i na

Antigoninog zaručnika Hamona - Kreontovog sina. Hamon upozorava

Kreonta da se puk ne slaže s njim, ali Kreont se ne obazire na to.

Kaže Hamonu da mu Antigona neće biti žena, a ovaj mu odvraća da neće

ni umreti sama. Kreont odlučuje da Antigona neće umreti, ali neće ni

živjeti u svetu živih, te ju zazida u kraljevsku grobnicu.

Nakon što odvedu Antigonu prorok Tirezij dolazi Kreontu i kaže mu da

mora pokopati Polinika i pustiti Antigonu jer će inače prekršiti Božje

zakone, te će to izazvati još smrti u njegovoj obitelji. Kreont se ipak odluči

pokopati Polinika i osloboditi Antigonu. Priredi svečan pogreb Poliniku,

ali kada dođe osloboditi Antigonu nađe ju obješenu, a Hemona kako ju

oplakuje. Kada ga Hemon vidi pokuša ga ubiti, ali ne uspe, te počini

samoubojstvo. Njegova majka Euridika počini samoubojstvo od žalosti za

njim, a Kreont ostavljen sam počne se kajati i moliti Bogove da mu podare

smrt.

 

Likovi:

Antigona i Ismena - Edipove kćeri

Kreont - njihov ujak

Euridika - Kreontova žena

Heman - Kreontov sin

Tiresija - Prorok

Stražari, glasnici, zbor

 

Analiza likova:

Antigona je odlučna i hrabra žena koja ne odustaje od svojeg nauma ni

pod pretnjom smrti. Ni u jednom trenutku se ne koleba i ne kaje se zbog

toga što je sahranila svoga brata Polinika, koji je ipak bio napadač na

njen rodni grad Tebu. Hrabro se odupire Kreontu i ne pokorava mu se.

Njezina sestra Ismena nije tako hrabra, ali joj je ipak odana i želi umreti

s njom. Kreontov sin Hemon je pravedan i odlučan, te drži svoju reč.

Neizmjerno voli Antigonu i to dokazuje time što umire kraj nje u grobnici

svoje obitelji. Kreont je tiranin. Ne sluša mišljenje drugih ljudi,

već čini samo ono što on misli da je ispravno. Usprkos tome mora se

priznati da on drži svoju reč i čini ono što je rekao, a to bi se u drugim

prilikama i uvjetima maoglo nazvati i vrlinom. U duši je ipak samo čovjek,

i to dokazuje na kraju drame pjevajući tužaljku u kojoj sebe okrivljuje za

smrt svoje žene i svoga sina.

 

Sukobi:

U Antigoni u sukob dolaze Kreont i Antigona zbog zahtjeva države i

zahtjeva porodice, a kako ni Kreont ni Antigona ne odstupaju tragedija

je neminovna. Kako se Kreont ogrešio i o Božje zakone postoji i sukob

između Bogova i Kreonta, a budući da su Bogovi svemoćni, tu gubitnik

mora biti Kreont.
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #4 on: 15 November 2009, 01:15:54 »

Buka i bes

 

Beleške o piscu:

Vilijem Fokner rodio se 1897. godine u mestašcu Nju Albaniju u saveznoj državi Misisipi, kao praunuk Vilijema K. Foknera, trgovca koji je u istoriju književnosti ušao svojim romanom Bela ruža Memfisa. Sa pet godina seli se sa obitelji u gradić Oksford, u istoj državi.

Kratko je selovao u 1. svetskom ratu, kao zrakoplovac u Kanadskim dobrovoljcima. Poslije rata seli se u New Orleans, gde se druži sa Sherwoodom Andersonom, koji je imao značajan utjecaj na njegovo stvaralaštvo. Za to vrijeme je napisao nekoliko pjesama i crtica o New Orleansu, a sredinom 20-ih godina vraća se u Oxford, gde se ženi, kupuje farmu i ostatak život provodi kao farmer, kojemu je pisanje hobi. Prvi roman, Vojnikova plaća, objavio je 1926., i tipično je delo predstavnika “izgubljene generacije” (Hemingway, Dos Pasos, Ficdžerald). Pravi proboj napravio je tek s romanom Buka i bes (1929.), koji je bio revolucionaran u istoriji romana.

 

Ostala poznatija dela su mu:

 - Romani: „Dok ležah na samrti“, „Svetilište“, „Svjetlo u avgustu“,

                 „Abšalome, sine moj“

 - Zbirka pripovijedaka „Ovih 13“

 - Drama „Rekvijem za opaticu“

 

1950. godine Fokner je dobio Nobelovu nagradu - nakon brojnih

američkih književnih nagrada, konačno priznanje njegove vrijednosti. Umro je 1962.

 

O delu:

Buka i bes se kao i većina Foknerovih romana odvija u izmišljenoj okrajini Yoknapatawpha, koja zajedno sa svojim središtem, gradićem Džefersonom, na području većem od 2400 km˛, ima 15611 stanovnika (6298 belaca i 9313 crnaca). Roman je podijeljen na četiri poglavlja, i

svako poglavlje prikazuje tok svijesti trojice braće Compson: Benjia, Quentina, i Jasona, uz još jedno dodatno poglavlje koje je ispričano u trećem licu. Fokner je kasnije napisao i dodatak kojim je bolje objasnio događanja prije, tijekom, i poslije radnje romana, ali on nije sastavni dio romana.

 

Vilijem Fokner o delu - Kako je nastao roman Buka i bes?

Prema mojoj ocjeni, ni jedna moja priča nije dosta dobra i zato sam trideset godina uvijek pisao novu, nadajući se da bi ta mogla biti dosta dobra. Pa bi tako moj osobni osjećaj valjda bio nježnost prema onoj koja mi je prouzročila najviše zebnje, kakvu bi majka mogla osjećati za dijete, a ona koja je meni prouzročila najviše zebnje i za mene predstavlja najsjajniji neuspjeh jest Buka i bes... Počela je kao kratka priča, priča bez zapleta, o nekoj deci koju šalju od kuće za vrijeme bakina sprovoda. U toj su priči ona bila premlada da bi im se kazalo što se zbiva, i videla su te stvari samo usput, uz dečje igre kojima su se zabavljala, a te su igre

bile sumorni posao odnošenja leša iz kuće itd. Tada mi se javila ideja da

bih mogao mnogo više izvući iz ideje slijepe samousredotočenosti nevinosti, što bi je pokazivala deca, ako bi jedno od te dece bilo istinski nevino, dakle, idiot. Tako se rodio idiot i onda sam se zainteresirao za odnos idiota prema svijetu u kojem se nalazio, ali s kojim nikad neće moći izaći na kraj, i odakle će dobiti nježnost, pomoć da ga štiti u njegovoj nevinosti. Mislim "nevinost" u tom smislu što ga je Bog pri rođenju učinio slijepim, naime bez pameti, i on nikad ništa neće moči učiniti da bi se to promijenilo. I tako se počeo javljati lik njegove sestre, a onda brata, tog Jasona (koji je za mene predstavljao potpuno zlo). On je najopakiji lik, čini mi se, koji sam ikada zamislio. Tada sam vidio da to ne mogu nikako izreći u kratkoj priči. Pa sam tako iskazao idiotovo doživljavanje toga dana, i bilo je nerazumljivo, čak ni ja ne bih bio mogao reći što se tada zbivalo, pa sam morao napisati još jedno poglavlje. Tad sam odlučio da Quentin dade svoju verziju tog istog dana, odnosno te iste prilike, i to je učinio. Onda je trebalo dati kontrapunkt, a to je bio drugi brat, Jason. Tada je već sve bilo potpuno zamršeno. Znao sam da je daleko od toga da bude gotovo, pa sam morao napisati još jedan odeljak, s izvanjske perspektive, u kojemu netko izvana, pisac, govori o onomu što se dogodilo tog dana. I tako je nastala knjiga, tj. istu sam priču napisao četiri puta. Nijednom nije bilo kako treba, ali toliko sam se mučio da ništa od toga nisam mogao baciti i nanovo početi, pa sam je tako tiskao u četiri odeljka...

 Sadržaj:

Prvo poglavlje je unutrašnji monolog Benjia, tridesettrogodišnjeg idiota koji ne govori, nego samo stenje ili zavija, ali je njegov tekst uglavnom čist i jednostavan, iako ne i lako razumljiv. Benji je uvijek u pratnji crnog dečaka Lustera, unuka (ili najmlađeg sina?) stare Dilsey. Benji i Luster najprije gledaju kako se na susjednom zemljištu igra golf. Kasnije saznajemo da je i to igralište nekad bilo pašnjak Compsonovih, namijenjen da bude Benjievo vlasništvo, ali prodan da bi se platili troškovi za vjenčanje sestre Candance (skraćeno Caddy) i troškovi studija brata Quentina. Za vrijeme igre, jedan od igrača zove Caddie, što Benjia asocira na sestru (iako se drugačije piše, izgovor te dvije riječi je isti). U sjećanje mu se vraćaju prizori iz detinjstva u vezi sa sestrom, i tad Benji uvijek počne jaukati. Luster je čitav dan zaposlen tražeći 25 centi koje je izgubio, kako bi mogao ići u cirkus. Traženje novca izaziva kod Benjia još jednu, najstariju scenu, ili bolje sekvencu, u radnji romana, koja se zbiva 1898., za vrijeme bakičine smrti. Tad još deca, Quentin, Caddy, Jason, Benji i crnčić Versh, koji je tad bio Benjiev pratioc, vršljaju po rukavu rijeke.Quentin i Caddy svađaju se jer ona želi svući svoju haljinu, a brat joj to neda. U svađi, Caddy će se namočiti i zaprljati gaćice. Jason se za to

vrijeme igra sam. Roskus, stariji crnac, vjerojatno Dilseyin muž i otac njene dece, zove ih na večeru. Jason odmah odaje ocu da su se Quentin i Caddy prskali, ali Caddy traži dopuštenje da bude glavna kod večere. Kasnije izlaze u dvorište prema kolibi crnačke posluge i dok se Versh sa svojom sestrom Frony igra krijesnicama, Caddy, popevši se na drvo, gleda osvijetljenu kuću i misli da odrasli imaju društvo. Deca vide da su joj gaćice prljave. Kad Dilsey uspije da ih pošalje u kuću, osim Quentina koji se povukao sam iza kuće i kasnije u hambar - otac, g. Compson, na stubama ih upozorava da je mama blizu. Deca odlaze na spavanje, i to Benji i Caddy u jedan krevet. Idući sloj Benjijevih sjećanja potječe - a to opet saznajemo neizravno - iz studenog 1900.; a odnosi se na kišni dan u knjižnici kuće kada se Caddy u majčinu prisustvu bavi oko malog Benjija i kaže mu da se od sada više neće zvati Maury, nego Benji. Neurotična, neprijazna majka zatražila je tu promjenu imena, iako joj se kratica Benji ne sviđa, više joj se sviđa formalniji biblijski oblik Benjamin (njegov brat Jason kasnije će ga zvati kratko Ben). Maury je brat gospode Compson (rodene Bascomb), a promjena imena treba simbolički značiti odricanje majke, u ime svog porijekla, od sina degenerika, ploda njezinog zlosretna ulaska među Compsonove. Njezin suprug, naprotiv, Jason Compson (treći tog imena na obiteljskom stablu), dobroćudan i miran, tuče i pomiruje posvađenu decu (Caddy je napala brata Jasona što je poderao Benjieve lutke od papira), prijatelj je s Quentinom (a taj je upravo ušao u kuću pošto se potukao s nekim dečakom koji je pokušavao gurnuti žabu u Caddynu školsku klupu). Svi koji ulaze - otac, Quentin, Versh – mirišu Benjiju po kiši. Ujak Maury i njegova ljubavna afera s gospođom Patterson u susjedstvu - deca su nosila njegove poruke k njoj, sve dok g. Patterson jednom nije uhvatio Benjija na žici ograde - tvore vjerojatno idući vremenski sloj. Vjerojatno, jer se ni sa čime ne može pokazati ne dolazi li ta epizoda poslije. Benji se nje prisjeća dok se s Lusterom provlači ispod žice. Pouzdanije se može odrediti vrijeme idućeg događaja u razvitku odnosa među decom. Caddy upotrebljava miris uljepšavajući se, stavljajući šešir, čime izaziva Benjijev plač. Benjijev prvi doživljaj sestre, još od dana bakičine smrti, jest da "miriši poput drveća". Caddy shvaća da se Benjiju ne sviđa parfem, pa ga poklanja Dilsey. Idući doživljaj manje je nedužan. Uspomenu njega izaziva u Benjijevoj sadašnjosti sljedeće otkriće: devojčica Quentina sjedi na ljuljačci s nekim momkom s crvenom kravatom. Čini se da taj pripada cirkusu koji bi Luster želio posjetiti te večeri. Tako je Benji i prije dvadesetak godina iznenadio na ljuljačci Caddy s nekim Charleyjem koji ju je pokušao ljubiti. Pogled na zaprepaštenog Benjija učinio je da Caddy skoči i pobjegne s Benjijem u kuću. Tamo klekne, ljubi ga i obećava da "neće više nikada". U kući Caddy ide da opere usta. S trinaest godina (1908.) Benji je velik toliko da ne smije spavati sa sestrom u postelji. A iduće godine zbiva se dramatičan dogadaj: vraćajući se jednom kući, Caddy nailazi na Benjija koji, pogledavši je, počne zavijati. Caddy se pripija uza zid, Benji je hvata za haljinu i vuče u kupaonicu. Gledajući se medusobno, plaču. Iz sjećanja brata Quentina na taj isti događaj u idućem poglavlju knjige možemo rekonstruirati dan kad je Caddy izgubila devičanstvo, a Benji osjetio da je izgubljena nevina čistoća koja mu je bila utočište. Idući je događaj vezan za Caddyjino vjenčanje, u travnju 1910. Vershov brat T. P. sada je Benjijev čuvar i vodi ga u podrum da se napiju pjenušava vina "sasprilluh". Benji pada s bureta, s kojega je gledao nevjestu u kući. Zbog njegova urlikanja ona dolazi i grli ga, a Quentin tuče T. P.-a i daje Benjiju nešto toplo da se oporavi. Daljnji sloj sjećanja: Benji stoji kraj dvorišnih vrata, a T. P. mu govori da je uzalud, da je Caddy otišla daleko. Videći neke devojčice, učenice, kako prolaze, Benji trči za njima. Jednom prilikom istrči za devojčicama - vrata nisu bila zakijučana - i uhvati jednu. Postao je opasnost: Jason kaže ocu da će Benjija morati poslati u ludnicu Jackson ako ga, naposljetku, otac devojčice sam ne ustrijeli. Benjija podvrgavaju operaciji kastracije. Uspomena na disanje pod anestezijom je kratko navedena, a o čemu je zapravo riječ, shvaćamo samo iz šireg konteksta čitave radnje. Sljedeće etape su razgovori medu crncima, a Benjija su poslali k njima da ne bude nazočan kad se Quentinovo mrtvo tijelo dopremilo kući, te za umiranja i pogreba oca, g. Compsona. U ovoj drugoj prilici - dvije godine poslije prve - sa sedamnaestogodišnjim Benjijem prisutna je i mala devojčica Quentina - Caddyjina kći. Roskus osuđuje što se maloj ne smije spominjati majčino ime. Caddy je, kasnije nam postaje jasno, napuštena od muža - taj je vjerojatno shvatio da je ona bila noseća s drugim u času vjenčanja - živi daleko od obitelji, ali joj je bilo dopušteno da dijete pošalje kući. Jedan je od prizora Benjijeva  vožnja na očevo groblje, s majkom koja se tuži što Roskus ne može upravljati kolima, nego to čini T. P. Prolaze kraj Jasonove radnje, ali ovaj odbija da ide s njima. Kasnije i Roskus umire. Shvaćamo to po tome što Dilsey plače, a mali Luster ne želi Benjija i Quentinu voditi u hambar jer je tamo vidio njegovu prikazu. Nema daljnjih slojeva uspomena do samog dana zbivanja, a to je baš 33. rođendan Benjija. Luster ga može rastresti tatulom (bunikom) ružna mirisa, koju mu je ubrao, a ima Benji i svoj žalosni vrtić, "groblje", kako ga zove Dilsey, koje se sastoji od jedne ili dvije tatule u boci. Kod kuće, kad ga želi umiriti, Dilsey mu daje da se igra sa starom Caddyinom papučom. Dilsey je sada jedina koja donekle brine o Benjiu, čak mu radi i kolač sa 33 svijeće za rođendan; majka je zabrinuta samo za svoj mir, a Jason i Quentina, oboje tvrdoglavi i sebični, u svađi između sebe osjećaju Benjia kao odbojni teret. Na kraju dana Benji plače svučen pred ogledalom, gledajući sebe osakaćena; a kroz drugi prozor jedna spodoba, Quentina, spušta se niz drvo u noć.

 

Kroz drugo poglavlje promatramo tok misli najstarijeg brata, neurotičnog Quentina. Datum na koji ga pratimo izabran je zato jer je to posljednji dan njegova života (kao što se i Benjiev monolog odvija na poseban dan, njegov 33. rođendan). Quentin je neurotičan student na Harvardu, tako da su i njegove misle prilično zbrkane. Na dan koji je odredio za svoju smrt, Quentin kida kazaljke sa sata, ali on i dalje kuca u prazno. U toj gesti Quentin će se okrvaviti, ali je simbolički ukinuo prolaznost, iako ga otkucaji sata i dalje prate. Najstarije sjećanje u njegovu monologu odnosi se na isti događaj na koji i Benjievo. To je svađa s Caddy, prljanje blatom i sjedenje u rijeci. Caddy i devojčica Natalija potukle su se u hambaru, Quentin priskače Nataliji i dodirnuvši je, pobuđen je na seksualnu igru s njom, koju prekida Caddy. Natalija odlazi, a Quentin trči za Caddy po kiši, prlja je blatom iz svinjca, oni se na trenutak potuku i pogrebu. Pomiruju se sjedeći u rukavcu rijeke, a voda se diže i odnosi prljavštinu s njihovih tijela. Kasnije, kad Caddy ima petnaest godina, Quentin je ljubomoran na dečake s kojima se poljubila. Opet pljuska, bacanje na zemlju. Quentin kažnjava Caddy, a ona mu kaže da bar nije ljubila prljavu devojku poput Natalije. Sljedeća epizoda od središnje je važnosti i daje pun smisao prošlima te je glavni sadržaj Quentinove opsjednutosti do završnog trenutka njegovog života: Caddyin gubitak devičanstva. Gospođa Compson (Majka, kako je zovu deca, Miss Cahline (Caroline) kako je zovu crnci) naređuje svom miljeniku Jasonu da uhodi Caddy koja se sastaje izvan kuće s nepoznatim mladićem. Gospodin Compson (koji se također zove Jason, Otac) je protiv tog uhođenja. Kako kaže Quentinu, njegovu majku ne zanima grijeh, nego joj je do morala, ato znači, dakle, do društvene konvencije. Quentin je svjedok Benjijevu

susretu s Caddy navečer, kad se ona vraća kući izgubljena devičanstva, a taj je susret, sjećamo se, predmet dirljive epizode u prvom dijelu knjige. Caddy opet izlazi i sjeda u rukavac rijeke, gde se sada odvija još jedan siloviti prizor između nje i Quentina. Brat navaljuje na sestru: da li voli zavodnika, je li ju taj prisilio da mu se dade, da njih dvoje, brat i sestra, zajedno pobjegnu s novcem kojim se Quentin treba upisati na sveučilište, sjeća li se kako je uprljala gaćice onog dana kad je bakica umrla. Vadi nož, predlaže da najprije prereže grkljan njoj pa sebi, ona je na trenutak fascinirana, ali smjesta odbija. Poslije te egzaltirane scene odlaze zajedno, i Quentin se upoznaje s Daltonom Amesom, zavodnikom. Quentin se vraća na potok, a Caddy se poslije nudi Quentinu, koji to odbija. Zatim, koji dan poslije, ponovni susret i sukob Quentina s Daltonom: "jeste li ikada imali sestru" - "ne, ali one su sve kurve": Quentin nastoji udariti Daltona, Dalton puca u koru drveta koju je bacio u potok, nudi Quentinu pištolj. Caddy kaže Daltonu neka više s njom ne govori, a Quentinu, na ponovno pitanje dali voli Daltona, opet odgovara neka opipa kako joj krv udara u grlu. Gospodin Compson predlaže ženi da odvede Caddy u toplice French Lick da zaboravi Daltona, a gospođa Compson ispravno zaključuje da bi tamo Caddy mogla naći supruga. Quentin ocu tvrdi da je on, a ne Dalton, posjedovao Caddy. Otac mu ne vjeruje: u ženskoj potrebi za podavanjem vidi prirodan tijek stvari i smatra da ženama devičanstvo znači manje nego muškarcima. Proizlazi da Quentinovo priznanje rodoskvrnuća koje nije počinio dolazi od želje da se prirodna ljudska ludost uzvisi do užasa i zatim očisti s pomoću istine - dakle, da govorom nadomjesti ono što bi želio da je istina i čime bi događaj ukinuo. Otac misli da to vrijedi i za Quentinov nagovještaj da će počiniti samoubojstvo. Otac se ne boji da bi to Quentin napravio, jer je suviše ozbiljan u svojoj želji da time nešto ispravi, i vjeruje da će se Quentin ubiti tek ako uvidi da Caddy nije zavrijedila njegov očaj, jer da Quentin misli na smrt kako bi izbjegao pomisao da njegov osjećaj može biti prolazan. Predlaže sinu da što prije ode na Harvard, na sveučilište, i da prije toga provede mjesec dana u Maineu, valjda radi oporavka. U razdoblju od Caddyna gubitka devičanstva do dana Quentinove zaključne sadašnjosti prikazane su još samo okolnosti vezane uz jedan, Quentinu bitan događaj: Caddyno vjenčanje. To je najprije obavijest uoči vjenčanja, koju u svojoj sobi u Harvardu Quentin ostavlja izloženu tri dana kao lijes na odru, i zbog koje ga drug s kojim dijeli sobu, Shreve, zadirkuje. Dva dana pred vjenčanje Quentin u Jeffersonu susreće Herberta, koji je Caddy za vjenčani dar dovezao automobil. Quentin se prema Herbertu ponaša neprijateljski i kaže mu da zna da je u Harvardu varao na kartama. Iduće večeri, uoči vjenčanja, Quentin je s Caddy u njezinoj sobi, dok odozdo dopiru glasovi gostiju. Ona mu priznaje da je noseća, te da zato mora, a na njegovo pitanje da li ih je bilo mnogo, odgovara: "zar misliš da ako kažem; onda neće biti". Sa samoga vjenčanja Quentin se sjeća kako je Benji urlao, a Caddy, a za njom otac, Quentin i brat trčali k njemu. Ako su uspomene na ove različite trenutke prošlosti ispremiješane, ponavljane, iskidane u Quentinovu pamćenju tijekom 2. lipnja 1910., zbivanja samoga tog dana prikazana su u kronološkom slijedu. Quentina budi ustajanje njegova druga, Kanađanina Shrevea. U osam sati sluša zvono kapele, razbija svoj sat, pakuje kofer, kupa se, brije, piše dvije obavijesti i stavlja u kovertu ključ kovčega za oca. Na izlazu, poslavši pismo, ogleda se za crnim poslužiteljem Deaconom; kojemu ostavlja dio odeće. Odlazi u Boston tramvajem na doručak. Svraća u draguljarnicu; gde. razgovara o satovima. U željezariji kupuje dva glačala, koja zamotana izgledaju kao cipele. Vraća se tramvajem u Cambridge (gradić gde se nalazi sveučilište Harvard) i opaža svog kolegu Geralda Blanda kako se vraća s veslanja. To ga podsjeća na Geraldovu hvalisavu majku, bogatašicu s Juga. Vidi da je Shreve obukao košulju namijenjenu Deaconu, a crncu predaje poruku koju Shreve treba dobiti sutra. U podne, promijenivši dva tramvaja, dolazi do kamenog mosta, uz koji se namjerava utopiti, i skriva svoja glačala. Promatra kako dečaci pecaju i plivaju i uranja u svoja sjećanja. Svrativši

u pekarnicu da kupi dvije žemlje, uzima u zaštitu devojčicu koju psuje trgovkinja, i zove je sekicom. Devojčica ga prati, neće da mu kaže gde stanuje, a on po savjetu dvojice ljudi traži policajca Ansea. Kod rijeke ga napada brat devojčice, talijanski doseljenik Julio, koji je u društvu Ansea, i tvrdi na lošem engleskom da će tužiti Quentina što je htio oteti njegovu sestru. Quentin se histerično smije; odlazi na sud; pošto je platio kaznu od šest dolara i Juliu dao dolar, Quentin nailazi na gospođu Bland i njezinog sina, veslača i studenta Geralda, te drugu dvojicu svojih prijatelja, Shrevea i Spoadea, a s njima su dvije devojke. Voze se kolima

gospođe Bland na izlet. Quentin napada Geralda koji mu okrvavi nos, i ostavlja crnu masnicu pored oka. Prijatelji mu pomažu u obližnjoj kući da se opere, a zatim se Quentin sam, odbivši pratnju, vraća u Cambridge. Brine se da Shreve ne dođe odmah za njim, ali se umiruje sjetivši se da je idući vlak tek za jedan sat. Mijenja odeću, pije vodu, provjerava adresu na pismu za Shrevea i svoj sat bez kazaljki ostavlja u staroj ladici. Pere zube i četka šešir prije nego će ga staviti na izlasku.

 

Treće poglavlje pripada Jasonu, po Foknerovim riječima najopakijem liku kojeg je ikada stvorio. On je nakon smrti oca i samoubojstva starijeg brata Quentina postao glava obitelji. S njim još živi i majka, te nećakinja Quentina. On je i glavni predmet Jasonovog razgovora s majkom. Majka se jada Jasonu kako Quentina markira iz škole, i boji se da bi ravnatelj škole mogao pomisliti kako ona nema nikakve vlasti nad njom. Jason joj želi održati prodiku, međutim osjetljiva majka se boji da bi on mogao biti pregrub. On gubi žice i odlazi iz njene sobe. Jason je inače neugodan prema svima u kući, i prema trgovcu kod kojeg radi, i prema telegrafistu na čije je izvještaje pretplaćen radi burzovne spekulacije, i prema mušterijama. Čekove koji dolaze od Caddy za njezinu kćer zatajuje i sebi štedi novac, a krivotvorene novčanice daje majci, koja ih zapaljuje, jer ne želi imati nikakve veze sa odmetnutom kćeri. Jason je majku prevario i time što nije, kao što ona vjeruje, uložio tisuću dolara u tvrtku svog

poslodavca, a taj ga ionako trpi samo zbog Jasonove majke. Najotvoreniji odnos Jason ima prema ljubavnici iz Memphisa koju skriva od obitelji i znanaca. Nema kod njega ni morala ni osjećaja; Quentinu proganja delomice zbog toga što njezina sloboda može narušiti njegov ugled; a delomice i zato što ga je Caddyina rastava stajala obećanog namještenja u banci. Jason, ne želi nikome priuštiti veselje, on je sadista, što pokazuje i prizor na očevu pogrebu. Tada mu Caddy plaća sto dolara da joj dopusti da vidi kćer, koja joj je oduzeta nakon rastave. Pohlepni Jason pristaje, ali joj dopušta da vidi kćer samo dok prolazi s njim u kočiji pokraj nje, koja stoji na ulici. Time pokazuje svoju osvetoljubivost, iako je Caddynom zaslugom trebao dobiti mjesto u banci, on je krivi za gubitak tog mjesta. Njegov sadizam se vidi i u sceni sa dečakom Lusterom. Luster spominje kako mu nedostaje 25 centi za predstavu, i toliko uporno to ponavlja nadajući se da će mu Jason dati novce, da je na kraju dosadio i Jasonu koji se odlučuje malo zabaviti. On, naime ima dvije karte za predstavu, ali ih ne želi dati Lusteru besplatno. Kako Luster nema novac, Jason ih baca u peć. Dilsey razljućena takvim ponašanjem tjera Jasona iz kuhinje, i daje Lusteru 25 centi za kartu (koje će on izgubiti, i idući dan tražiti sa Benjiem - vidi prvo poglavlje). Luster kasnije dobiva novac od Quentine u zamjenu za šutnju o njenom susretu s mladićem sa crvenom kravatom.

 

Četvrto poglavlje je kronološki i posljednji događaj u knjizi, i slijedi nakon Benjieva monologa, kad se Quentin spušta preka drveta i bježi od kuće sa Jasonovim novcem. Ovo poglavlje je najobjektivnije pisano, u trećem licu, i bez flashbackova u prošlost. Poglavlje je usmjereno na Dilsey, jedine normalne osobe u kući Compsonovih. Prenesena je atmosfera u kući, Dilseyina brižna poslovnost, Lusterovo nestašno izvlačenje od dužnosti, indolentno tuženje gospođe Compson, i neprijazno zapovjedačenje Jasona – sve normalno i uobičajeno. A nestanak Quentine i novca dobiva svoju dramatičnost upravo time što je događajima prepušteno da se odvijaju sami. Na tu se epizodu nastavlja prikaz istinite pučke pobožnosti crnaca, koja kulminira impresivnim opisima gostujućeg propovijednika. Jason ne uspijeva pridobiti šerifa da mu pomogne u potjeri, i namrgođen se vraća kući. Na povratku sreće Lustera i Benyja u kočiji. Luster se pomalo okrutno igra s Benjiem; razdražuje ga vatrom,

riječima, vožnjom kola u neuobičajenom smjeru (Benji je naviknut da prolaze trgom lijevo od spomenika vojnika konfederacije), sve to navodi Benjia na urlanje. Jason tad prilazi, udara Lustera, i okreće kola u pravom smjeru. Benji je tad zašutio, i posljednja slika je prizor izdanka uglednih patricija, smirenog idiota s pokidanim cvijetom u ruci, spokojna u naviknutom, ustaljenom redu stvari.

 

 

 

 

 

 

Analiza likova:

Benjamin (Benji)

Rodio se kao Maury Compson ali kasnije su mu promijenili ime u Benji. Najmlađe dijete u obitelji, gluhonijemi idiot, koji svoje reakcije i uzbuđenja izražava zavijanjem, stenjanjem i jaukanjem. Nema dovoljno razbora čak ni za sebičnost, on je poput životinje, ali poznaje nježnost i ljubav, iako ne umije imenovati. Zbog svog idiotizma nije podvrgnut zakonima intelekta i volje, pa ne potpada pod strogi kodeks obiteljske etike. Benji događaje koje priča niže po načelu slobodne asocijacije. Priča idiota Benjia puna buke i besa nije samo uvodni dio, nego i jezgra romana. Benji zapravo nagoviještava cijeli roman i sve njegove likove u karakterističnim situacijama.

 

Quentin Compson III.

Najstarije dijete Compsonovih, neurotični student na Harvardu. On je prototip mladića kojega opsjedaju misli o incestu i samoubojstvu. Quentinov duh je složen i neprestano se odaje apstrakcijama, elegičnim meditacijama, patetičnim uspomenama i boležljivoj introspekciji. Quentin je glavni karakterni simbol etičkih principa tradicionalnog humanizma svoje obitelji, ponosan i puritanski moralan.

 

Jason Compson IV.

Odgovoran i zreo, ali pokvaren glavar obitelji nakon očeve smrti. Jason je simbol svega što je Fokner nazvao “snopesism” (eng. = snobizam), on je moderni naturalizam i animalizam primitivne i surove klase skorojevića. Jasonovo delovanje pokreće materijalno (konkretno novac), a krivca za svoj neuspješan život traži u drugima. Istovremeno on je i sadist, jer budući da on nije uspio u životu, namjerava ga svima oko sebe dodatno zagorčati. Na kraju ga stiže svojevrsna poetska pravda kad Quentina krade novac koji je ustvari njen, i bježi sa cirkusantom. To je ujedno i konačan udarac obitelji Compson, nakon kojeg počinje njeno sve brže propadanje.

 

Candace (Caddy) Compson

Samovoljna i putena nimfomanka, udaje se za jenkija i bankara Herberta Heada, međutim rađanjem nezakonite kćeri Quentine počinila je grijeh protiv morala, protiv obiteljske tradicije, i protiv ekonomskih interesa obitelji. Razvodi se i odlazi u drugi grad, dok kćer ostaje u kući Compsonovih. I prije je prilično često mijenjala muškarce (Charlie, Dalton Ames), a ponudila se i bratu Quentinu.

 

Jason Compson III.

Glava obitelji, otac trojice braće i Caddy, po zanimanju odvjetnik, sklon piću. Hobi je pisnje o stanovnicima Jeffersona, i zapisivanje nekih, po njemu vrijednih filozofskih misli. U njegovo vrijeme počinje propadanje obitelji Compson, jer je on prodao sve posjede osim same kuće sa vrtom, barakom za crnce, stajama i hambarima. Umire 1912., i nakon njega obitelj preuzima sin Jason.

 

Caroline Buscomb

Majka, neuravnotežena i melankolična žena, ovisna o lijekovima. Sažalijeva sebe i svoju sudbinu, smatra da je njena obitelj (Buscomb) prokleta i da je ona unijela nesreću među Compsonove, očekuje da je i drugi sažaljevaju. Nije posebno brižna za decu, više se brine za sebe, i jedino joj je Jason koliko toliko drag, jer joj je najsličniji. Najviše prezire Caddy koja ih je osramotila, a naslućuje i probleme u svezi s njenom kćerkom Quentinom.

 

 

Teme za raspravu:

Tehnike pisanja u ovome romanu međusobno vrlo razlikuju; Benjievo i Quentinovo poglavlje pisano je u obliku toka svijesti - pisac precizno, bez prepravljanja ili ukrašavanja bilježi njihove misli, koliko god su zapetljane i nerazumne, dok se u Jasonovom poglavlju koristi solilokvij (tehnika kojom sama ličnost romana, bez autorove nazočnosti, prikazuje čitateljima

sadržaj svoje psihe i svoje psihičke procese, pretpostavljajući da je netko sluša), a u zadnjem čisti realizam. Baš zbog tehnike pisanja, prva dva poglavlja su dosta nerazumna, dok su zadnja dva puno lakša za čitati.

 

Podrijetlo naziva romana je iz poznate Shakespeareove tragedije Macbeth,

5. prizor, 5. čin:

          „život je sjen što luta, bedni glumac

           Što se na pozornici života razmeće, prodrhti

           Svoj sat, i ne čuje se više; on je bajka

           Koju idiot priča, puna BUKE I BESA

           A ne znači ništa.“
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #5 on: 15 November 2009, 01:17:16 »

Carobni breg
Image

 

Beleške o piscu:

Thomas Mann je rođen 6. juna 1875. godine u Libeku. Otac mu je bio bogat i uticajan vlasnik jedne velike trgovine žitom i senator hanzeatskog grada Libeka. Manova majka, Bruhn da Silva poticala je iz njemačko -brazilske porodice i za razliku od oca, snažnog “čoveka od akcije”, bila je umetnički nastrojena zbog svog miješanog porijekla i toplog južnjačkog duha. Mannov otac je umro 1891. godine i njegova trgovačka firma je propala. Porodica se preselila u Minhen.

 

Pohađao je gimnaziju u Libeku i neko vrijeme je proveo na Univeriztetu u Minhenu. Kratko je radio (1894. - 1895.) u banci a zatim u njemačkom osiguravajućem društvu protiv požara. Putovao je po Evropi i za vrijeme jednog putovanja posetio starijeg brata, Heinricha u Italiji, gde je pisao kratke priče i svoju prvu novelu.

 

Njegova spisateljska karijera počinje u magazinu “Simplicissimus”, a prva knjiga, “Mali gospodin Friedmann” bila je objavljena 1898. godine. Kad je pročitao jednu priču, izdavač je htio da vidi sve što je Mann napisao. Njegov prvi roman “Budenbrokovi” postao je senzacija i izvan granica Njemačke i veoma ga obogatio već u 25. godini. U ovo vrijeme Mann se interesovao za pisanje filozofa Artura Sopenhauera i Fridriha Nichea, kao i za muziku Riharda Wagnera, od kojeg je usvojio tehniku lajtmotiva.

 

Oženio se 1905. godine Katjom Pringshajm, uprkos svojoj homoseksualnoj sklonosti. Imali su šestero dece. živio je burzujski život priznatog pisca -predavao je, primao nagrade i objavljivao kratke priče. Uvijek je bio umetnik teške savesti zbog ljubavi prema burzujskom životu. Početak Prvog svetskog rata natjerao je Manna da ponovo procijeni svoja uverenja o Evropi. On je podržavao Kajzerovu politiku i napadao liberalizam. Ovaj 10-godišnji period preispitivanja kulminirao je romanom “Čarobnibreg”, romanom o idejama i izgubljenom humanizmu, o borbi liberalnih i konzervativnih vrijednosti, prosvijetljenog, civilizovanog svijeta i neracionalnih uverenja.

 

U periodu između dva svetska rata osvojio je Nobelovu nagradu i započeo kampanju protiv fašizma, sve dok ga nacisti nisu protjerali iz Njemačke. Kratko je putovao po Evropi prije nego što je došao u Sedinjene Američke Države 1940., prvo kao profesor na Univerzitetu Prinston, sve dok se nije smestio u Kaliforniju sa još nekoliko njemačkih protjeranih umetnika. U ovom periodu radio je na dva romana, od kojih jedan prepričava biblijsku priču o Josefu, a drugi je legenda o Faustu. U Americi, Mann je bio razočaran progonom komunističkih simpatizera i mnogo godina kasnije vratio se u Evropu i smestio u Cirihu. Kad je primio vijest o samoubistvu svog najstarijeg sina poslao je telegram saučešća, jer nije htio da uništi svoju reputaciju, prisustvujući sahrani. Mann je očigledno napravio svoj izbor u borbi između duha i života.

 

Poslije objavljivanja “Budenbrokovih” koncentrisao se na kratke romane i novele. Godine 1902. objavio je novelu Tonio Kröger, spiritualnu autobiografiju koja istražuje umetnost i disciplinu. Poslije “Čarobnogbrega”, njegovo veliko delo bila je trilogija “Josef i njegova braća” (1933. - 42.), smeštena u biblijskom svijetu. To je priča o sukobu lične slobode i političke tiranije. Prvi dio priča ranu Jakobovu istoriju i uvodi Josefa, koji je glavni lik. On je prodan Egiptu, gde odbija Potifarina udvaranja. Josef se razvija u mudrog čoveka i postaje spasilac svog naroda.

 

Mann se divio ruskoj književnosti i napisao nekoliko eseja o Tolstoju i njegovom “besmrtnom realizmu”. Naročito je volio “Anu Karenjinu”. Kasnije je međutim promijenio mišljenje o Tolstoju, smatrajući ga manje otmenim od Getea. U eseju “Dostojevski - sa merom” (1945.) raspravlja o piščevoj navodnoj ispovijesti Turgenjevu da je povrijedio maloljetnu devojčicu. Rene Wellek je Mannova nagađanja ocijenio potpuno neosnovanim.

 

Mannovo posljednje veliko delo je “Doktor Faustus” (1947.), priča o kompozitoru Adrianu Lewerkühnu i progresivnom uništenju njemačke kulture u dva svetska rata. Thomas Mann je umro 12. avgusta 1955. Njegov roman “Ispovijest Felixa Krulla” ostao je nedovršen.

 

Na delo Thomasa Manna uticali su Gete, Niche, Vagner, Šopenhauer, Frojd i Jung, a sam Mann je uticao na Kafku. Teme njegovih romana su intelektualna i politička zbivanja predratne i poslijeratne Njemačke i suprotnosti duha - umetničkog, dekadentnog i života - običnog osećaja sreće. Stil Thomasa Manna karakteriše česta upotreba ironije, što stvara hladnu distancu između priče i čitalaca. Također često koristi lajtmotiv; to je povratan motiv ili fraza koja nosi simbolično značenje.

 

O delu:

Knjiga je inspirisana Mannovim trotjednim putovanjem u Švajcarsku u poset svojoj bolesnoj ženi u sanatorijum, 1912. godine. Prvi dio knjige tačno bilježi Mannove utiske samog mesta i njegove kulture. Kao i Hansu Kastorpu, glavnom liku, i Thomasu Mannu je bilo dijagnosticirano vlažno mesto u plućima, pred kraj njegove posete, ali, srećom, on nije ostao. Mann je odlučio da opiše opasnost pred mešavinom slobode i bolesti koja mlade ljude izoluje i odvraća od stvarnog i aktivnog života. Originalno, “Čarobnibreg” bio je zamišljen kao novela veličine “Smrt u Veneciji”. Međutim, Mann je uskoro shvatio da priča sama uzima svoj tok. Početak Prvog svetskog rata primorao je Manna da obustavi rad na romanu i ponovo procijeni svoje gledište o evropskoj kulturi. Poslije rata pregledao je sav materijal, osmišljajući ga ovaj put kao kritiku na nezdrave i destruktivne sile koje kovitlaju Evropom i koje su u nekoliko godina dovele do rata - na sile koje je smatrao isključivo odgovornim za krvavu katastrofu. Bilo mu je potrebno 12 godina da završi ono što je vidio kao “ozbiljnu šalu”. Knjiga je odmah primila priznanje kod izdavača u Njemačkoj i brzo postala popularna u Evropi i Americi. Mann je smatrao da “Čarobnibreg” treba da se čita dva puta da bi se potpuno uživalo. Dobio je Nobelovu nagradu, 5 godina kasnije, 1929.

 

Kratki sadržaj:

Hans Kastorp, 23-godišnji inženjer parobrodarstva iz Hamburga dolazi po preporuci svog ljekara i ujedno u trotjednu posetu svom rođaku Joahimu Cimsenu, u sanatorijum u Davosu, u Švajcarskoj. Pred kraj svog boravka ljekari mu dijagnosticiraju vlažno mesto u plućima i on ostaje u sanatorijumu na neodređeno vrijeme. Tu upoznaje način života i običaje, stiče prva poznanstva, od kojih je najvažnije ono sa italijanskim književnikom humanistom, Lodovikom Setembrinijem. Kastorp se zaljubljuje u ruskinju, Kalvdiju Sosa, i jedne pokladne noći izjavljuje joj ljubav. Madam Sosa odbija njegovo udvaranje i odlazi u Dagestan. Setembrini ga upoznaje sa jezuitom, Leom Naftom, koji pokušava da utiče na Kastorpa svojim pesimističkim i konzervativnim stavovima. Joahim odlazi u ravnicu, ali se ubrzo vraća, još bolesniji i ubrzo umire. Sukob Nafte i Setebrinija za Kastorpovu dušu se završava dvobojem u kojem Setembrini ispaljuje hitac u vis, a Nafta puca sebi u glavu. Madam Sosa se u sanatorijum vraća u pratnji Menera Peperkorna, vitalnog holanđanina sa Jave. Mener je izuzetna i dominantna ličnost, ali pod pritiskom bolesti izvršava samoubistvo. U Evropi se rasplamsava prvi svetski rat i Kastorp poslije 7 godina provedenih u Davosu odlazi u ravnicu da se bori. Mann poručuje čitaocu da su Kastorpovu izgledi da preživi prilično rđavi, ali da to pitanje ipak treba da ostane otvoreno.

 

Analiza glavnog lika:

Hans Kastorp je 23-godišnji inženjer parobrodarstva iz Hamburga.

Po preporuci svog ljekara, poslije završnih ispita, dolazi na trotjedni odmor

u sanatorijum Berghof, u Davosu, Švajcarska. U ovom santorijumu

smešten je i njegov rođak Joahim Cimsen i Kastorpov dolazak je ujedno i

poseta bolesnom rođaku.

 

“Hans Kastorp je sačuvao samo blede uspomene na svoj pravi roditeljski dom; oca i majku jedva da je i znao. Oni su umrli u kratkom razmaku između njegove pete i sedme godine, prvo majka, sasvim iznenada i u očekivanju porođaja”. Hans Herman Kastorp, otac malog Hansa “je vrlo nežno voleo svoju ženu, a ni sam nije bio od najjačih i nije mogao s tim da se pomiri.” Dobio je zapaljenje pluća i poslije samo pet dana umro. O Hansu se brinuo ded, Hans Lorenc Kastorp i “taj razmak vremena, samo godinu i po dana, provelo je siroče, Hans Kastorp, u kući svoga dede, u jednoj kući na Esplanadi”. Međutim, i ded je ubrzo umro od zapaljenja pluća i brigu o Hansu preuzeo je njegov ujak, konzul Tinapel. Baš zbog ranog gubitka roditelja Hans je u svom nemirnom srcu osećao potrebu za očinskim autoritetom.

 

Mann za svog protagonistu kaže: “Hans Kastorp nije bio ni genije ni glupak… I tako je ipak nekako bio osrednji, iako u jednom neobično časnom smislu.”

 

Što se tiče njegove karijere u školi, morao je čak da ponovi poneki razred. Ali, njegovo porijeklo, uglađenost i dar za matematiku, iako lišen svake strasti pomogli su mu da napreduje. Za studije se odlučio iz prostog razloga, što je htio sebi da da više vremena da razmisli šta bi volio da bude. Nije volio rad, iako ga je sa dubokom religioznošću poštovao i otvoreno je priznavao da više voli slobodno vrijeme, ničim opterećeno; rad mu jednostavmo nije prijao. Izabrao je poziv “koji bi mu dopuštao da nešto znači i pred sobom i pred ljudima.” Svoj poziv Kastorp “je visoko cenio i nalazio da je doduše vraški komplikovan i naporan, ali zato izvanredan, važan i veličanstven poziv”

 

Hans Kastorp je imao plave oči, riđe brkove i riđoplave obrve; bio je “koljenović” i njegovi sugrađani su ga posmatrali ispitivački, pitajući se kakvu li će javnu ulogu igrati. Kad je tek došao u sanatorijum neprestano je naglašavao razliku: VI ovđe, MI dole; kao da se podsvesno boji ostajanja. Iz istog razloga nije kupio krznenu vreću nego cebad, jer vreća bi već značila ostajanje.

 

Kastorp u prvim danima nije napravio nikakva poznanstva. Po svojoj prirodi bio je povučen, a povrh toga osećao se kao gost i “nezainteresovani posmatrač”. Kasnije je upoznao ljude koji su sedili za njegovim stolom, a od svih ljudi, na njega je najveći utisak ostavio italijanski književnik, Lodoviko Settembrini. Radovao se što ga ovaj čovek poučava, opominje, i pokušava da utiče na njega.

 

Kastrop je human čovek, sa Joahimom posećuje teške bolesnike i moribunde. Njegova želja da pomogne poticala je iz više motiva; interes za medicinu i protest protiv egoizma koji je tu vladao bili su samo neki od njih. Najvažnija je bila njegova potreba da život i smrt shvati ozbiljno. On je osuđivao ljude koji su pod izgovorom kakvog lakog oboljenja dolazili u sanatorijum samo da uživaju, zaboravljajući da je i on došao iz istog razloga i da je i on jedan od “takvih”. Dok pomaže drugima Kastorp “je osećao kako mu se srce širi od sreće, kako ga obuzima radost koja je počivala na osećanju da je ovo što čini korisno”.

 

Ubrzo njegovu pažnju privlači ljupka žena bademastih očiju (koje ga podsećaju na oči njegovog poznanika iz škole, Psibislava Hipea, koji mu je jednom ljubazno posudio olovku i koji je malog Hansa privlačio na neobičan nacin), i mačijeg hoda, koja u trpezariju ulazi uz žestoki tresak vrata, što Kastorpa strašno ljuti. To je Ruskinja, Klavdija Sosa, navodno udata žena.

“Izvestan nedostatak samostalnosti stvorio je kod njega potrebu da čuje kako s treće strane potvrđuju da je madam Sosa divna žena, a sem toga, ovaj mladić je želeo da ga neko spolja ohrabri, da bi se predao osećanjima kojima su se neprijatno opirali njegov razum i njegova svest. ” Iako je Hans očaran Klavdijom, ne preduzima ništa da je upozna. Međutim, dovoljno je bilo samo da pomisli na nju, pa da već ima osećanje koje se slaže sa lupanjem srca.

 

“U svakom času svog razdrobljenog dana mislio je na nju, na njena usta, njene jagodice, njene oči, čiji su mu se boja, oblik i položaj urezali u dušu, na njena opuštena leđa, na držanje njene glave, na vratni pršljen na prorezu njene bluze za potiljkom, na njene ruke preobražene pod najtananijim tilom… s tim slikama bio je povezan strah, silno uzbuđenje, nada koja se gubila u nečem neodređenom, bezgraničnom i potpuno pustolovnom, radost i strah bez imena, ali od koga se srce mladićevo ponekad tako naglo stezalo”. Dakle, suštinu njegove ljubavi nije sačinjavala nježno sentimentalna seta.

 

“To je pre bila dosta smela i neodređena varijanta te zaluđenosti, mešavina jeze i vatre, kao stanje čoveka u groznici ili kao kakav oktobarski dan u ovim visinskim predelima; a što mu je u stvari nedostajalo, bilo je baš neko osećajno sredstvo koje bi povezalo te ekstremne delove. ” Svi su već znali za Kastorpovu zaljubljenost i posmatrali su ga ironično, dok je on zanijet i smiješeći se strasno, sa onom vrelinom u obrazima gledao ukočeno u izvesnom pravcu… i njegova ljubav prema ovoj neobičnoj ženi ostala je nijema sve do jedne pokladne noći kad je konačno skupio hrabrosti da joj priđe preko cijele sobe, i baš kao nekad Psibislavu, zatraži olovku. To veče izjavljuje joj ljubav na francuskom, ali biva pristojno odbijen. Madam Sosa vec idući dan odlazi u Dagestan.

 

Dok se Joahimu žuri u ravnicu i u vojsku, jer “ozbiljnost postoji samo dole, u životu”, Hans i ne razmišlja o odlasku, pjevajući “Bregovi su staništa slobode!” on uživa u svojoj bolesti bez posljedica pomiješanoj sa osećajem bezgranične slobode. Kad je Joahim odlučio da ode, Hans se prvi puta uplašio. “Je li moguće da će me on ovde gore ostaviti samog? To bi bilo u tolikoj meri ludo i strašno da osećam kako mi se lice ledi i srce nepravilno kuca, jer ako ja ovde gore ostanem sam, onda je sa mnom zauvek svršeno, jer ja sam nikad, nikad više, neću naći put u ravnicu…” Hans se zavarava i samo odgađa trenutak odlaska. Berens ga je pregledao (kad je otpuštao Joahima) i saopštio mu da je potpuno zdrav (većina ljudi bi se ovoj dijagnozi obradovala i jedva je dočekala, ali Kastorp nije želio da u nju veruje, odlučio je da ostane sve dok ga Berens ne otpusti izliječenog, “a ne ovako kao danas”).

 

 

 

Poslije dvogogodišnjeg boravka u planini, Hans je stekao zatvorenu samouverenost jedne sredine sa posebnim shvatanjima i “Oni u ravnici mogli su samo da slegnu ramenima i da konačno dignu ruke od njega, a za njega je to značilo potpunu slobodu od koje je njegovo srce malo -pomalo prestalo da strepi. ”

 

Iz potpune otupjelosti koja je već prelazila u razdražljivost, Hansa je izvukla želja da nauči da skija. Kad je Settembriniju saopštio svoju ideju, on je bio oduševljen, jer to je bio prvi pomak njegove duše u ustajaloj atmorsferi Berghofa: ”Kakva divna ideja! Dve godine provesti ovde i biti sposoban za takvu ideju. Ah, ne, vaše srce je zdravo, nema razloga da čovek očajava radi vas. Bravo, bravo!” Kastorp je naučio da skija zbog toga što se u duši stidio što visoku planinu i sniježnu mećavu posmatra iz svog ugodnog zaklona, sa svog balkona. “Skijanje mu je pružalo željenu usamljenost, najdublju usamljenost koja ga je stavljala u situacije čoveku potpuno strane i opasne. ” U ogromnoj planini, okružen mrtvom tišinom gde stalno pada snijeg, Kastorp “dete civilizacije”, osećao se potpuno nesigurno, ali njegova čula i duh davno su se bila navikla na takva osećanja, gore u Berghofu. On je sa nekom vrstom zadovoljenja osećao svoju krilatu nezavisnost, svoju slobodu skitanja. Za ono što se dešavalo u duši Hansa Kastorpa postojala je samo jedna riječ: izazivanje. Jednom prilikom našao se usred sniježne oluje i u groznici proživljava viziju raja, savršenog ostrva, gde su svi lijepi, zdravi, pametni i srećni; i krvavog rituala žrtvovanja. Ovde Mann simbolično naglasava da su u životu neophodni i sreća i patnja, da su neraskidivo povezani i da ne postoje odvojeno jedno od drugog.

 

Još prve večeri, Setembrini predlaže Kastorpu da spakuje kofere i napusti Berghof, jer on nije bolestan i tu ne pripada. On ga nije poslušao. Kasnije će mu reći: ”Preklinjem vas, držite do sebe! Budite ponosni i nemojte da se utopite u ono što vam je tuđe! Klonite se ove baruštine, ovog Kirkinog ostrva, vi niste dovoljno Odisej da biste na njemu mogli nekažnjeno da boravite. Ići ćete najzad na sve četiri, vi se već naginjete na prednje udove, uskoro cete početi da grokćete - čuvajte se!”

 

Još jednom ga je Settembrini učio: “Bogovi i smrtnici sišli su ponekad u carstvo senki i uspeli da se vrate. Ali podzemni bogovi znaju da onaj ko okusi plodove njihova carstva ostaje zauvek njihov. ”

 

Poslije sedam godina kod Kastorpa nastupa potpuna emocionalna otupjelost i otuđenost od porodice, njegova sentimentalna osećanja bila su svedena na nulu.

 

“Hans Kastorp je gledao oko sebe… video je samo jezive i podmukle stvari, i znao je šta vidi: život van vremena, bezbrižan i beznadezan, život aktivne raskalašenosti u stagnaciji, mrtav život. ”

 

I taj je život ostao takav sve do početka prvog svetskog rata, kad se Kastorp naglo budi, i kao u magnovenju shvata da ne smije više ni minuta ostati u sanatorijumu, pakuje svoje stvari i odlazi da se bori. Prošao je različita iskustva i od mlade i neformirane ličnosti pronašao svoj put. Tragično je što je njegov “poziv” dimom ispunjeno ratište i krvava borba. Na kraju, sam pisac kaze da je ova priča, ova istorija ispričana zbog nje same, ne zbog Hansa Kastorpa, bezazlenog siročeta života, jer on je bio jednostavan, samo je morao proći kroz duboko iskustvo bolesti i smrti, da bi dostigao zdravlje i pamet.

 

Teme:

1)         Smrt i bolest – Mann je u “Čarobnombregu” pokazao da je evropska kultura samo naizgled zdrava. Sanatorijum je primer predratne Evrope koji uživa u bolesti bez posljedica, pomiješanoj sa neograničenim osećajem slobode. Hansova fascinacija smrću i bolešću dolazi i prije nego što je postavljena njegova dijagnoza, koju smatra više oslobađajućom nego mučnom. U viziji sniježne oluje, Mann ističe dvije pouke. Prvo ističe neophodnu vezu između zdravog i srećnog zivota, prikazanog vizijom raja, i smrti i bolesti koje ga često potajno čine mogućim, prikazano ritualom žrtvovanja u hramu. Druga pouka dolazi kroz sniježnu oluju u kojoj Hans shvata da čovek ne smije dopustiti da smrt prevlada njegovim mislima. Mann je smatrao da je ova preokupacija smrću, na jednoj, i zaslijepljenost koja dolazi usred nje, na drugoj strani, korijeni bolesti predratne Evrope. Mann koristi bolest kao način da povisi Hansovo iskustvo koje nije bilo moguće ni na jedan drugi način - bolest je sredstvo uvođenja.

 

2)         Settembrini i Naphta – Mann koristi ove likove da suprostavi ideologije optimističnog humanizma i pesimističnog apsolutizma na neočekivan nacin. Kroz svoje uvijene argumente na kraju dođu do zaključaka potpuno drugačijih od onih koji bi se očekivali. Ali, Mann ih jasno karakteriše kao suštinski povezane, kao dvije strane istog novčića. Nijedan ne može da postoji bez onog drugog, zato Settembrini prati Naphtu kad se ovaj preseli u privatan stan, a njihovi argumenti su tako povezani, da često, dok suprostavljaju mišljenja, pobijaju sami sebe. Sudbina svakog lika je takođe pažljivo napisana, i predstavlja komentar na pogled na život ovih likova. Naphtino samoubistvo za vrijeme duela naglašava destruktivnu prirodu apsolutističkog pogleda. Settembrinijevo optimistično shvatanje jednostavno dovodi do razočaranja.

 

3)         Vrijeme – Vrlo rano Hans je otkrio poremećaj vremena u Davosu, gde godišnja doba prolaze kao sedmice i njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. I Naphta i Settembrini često raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem i bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osećaja za vrijeme dolazi i zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uživaju. Pacijenti gube osećaj za vrijeme delimično zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne može razlikovati od drugog. Mann koristi tehniku lajtmotiva da poveže događaje iz prošlosti sa budućnošću, i obrnuto, tako da su romaneskne ideje prisutne u svakom trenutku.

 

4)         Sloboda – Sloboda je bila najviši romatičarski ideal Evrope 19. vijeka, ali Mann pokazuje da takva apsolutna sloboda vodi samo do bolesti, haosa i smrti. Efekti slobode su sagledani sa mnogo gledišta. Hans svoju dijagnozu vidi kao oslobođenje. Vrijeme se raspada pred oslobođenjem od svakodnevnih briga. Znak apsolutne slobode koji Naphta propagira vodi do samouništenja, a Settembrinijeva humanistička sloboda samo do razočarenja. Mann opisuje kako dekadentna kultura u romantičarskom idealu apsolutne slobode vodi samo do bolesti i krajnje destrukcije u prvom svetskom ratu.

 

Stil:

1)         Realizam – Mann pažljivo opisuje svaki detalj sobe, ličnosti ili razgovora da bi predstavio uverljivu realističnu atmosferu. Velika detaljnost s kojom opisuje ovakve pojedinosti ide dalje od jednostavnog stvaranja preciznog portreta jednog trenutka. Da bi njegovi komentari o predratnoj Evropi bili efektni, Mann je smatrao da treba da oslika uverljiv portret vremena. Međutim, njegovi opisi nisu izveštaji već čine komentare efektivnijim. Mann je hroničar kulture, ne istorije. Zapravo, atmosfera i ton romana nalik su snovima i nadrealizmu (bizarne debate Settembrinija i Naphte, čudan tok vremena, seanse prizivanja duhova) i često uključuju prizvuk mitologije. Sam Mann je za “Čarobnibreg” rekao: “On nadilazi realizam i značenja simbolizma i čini realizam sredstvom intelektualnih i ideoloskih elemenata.”

 

2)         Modernizam – Mann je poznat kao jedan od najvećih modernista i ovaj roman je prvi primer ovog žanra. Nejednaki tok vremena je uobičajena tehnika. Počinje priču opisujući sate, a zatim se narativni periodi povećavaju na dane, sedmice, mesece i na kraju, godine. Detalji često nose simbolično značenje, bilo da su u pitanju mitološki, religiozni, književni ili psihoanalitički. Frojdovske ideje prožimaju veliki dio priče, naročito u dijelovima koji se tiču doktora Krokovskog ili romantike, ali ideje su predstavljene kao fenomen tog perioda, a ne kao istinito stanje, kao što su to činili mnogi modernisti.

 

3)         Dualizam – Mann često koristi dualističku tehniku prikazivanja. Settembriniejev optimistični humanizam protiv Naphtine pesimistične apsolutističke ideologije. Hansov uzdržani i uvaženi burzujski severno-njemački stav protiv Klavdijinog slavenskog nedostatka uzdržanosti u njenim osećanjima i postupcima, njene volje da se izgubi, preda i da živi život radi života samog. Zatim veza prijatne i srećne vizije tropskog ostrva i krvavog rituala žrtvovanja. Mann kritikuje pretjerivanje i u jednom i u drugom smislu dok pokazuje neophodnost i jednog i drugog u svijetu, dakle i sreće, ali i patnje. Nije saglasan sa nezdravim zanimanjem za smrt, ali naglašava njenu neophodnu vezu sa srećnim i zdravim životom. Međutim, ovo ne treba shvatiti kao piščevu preporuku da čovek izbjegava ekstreme i da se drži sredine. Umesto toga čovek bi trebao da pronađe način života koji prihvata oba ekstrema, naglašavajući njihovu vezu, ali bez pretjeranog zanimanja samo za jedno. Naftina i Settembrinijeva mišljenja protivriječe jedna drugom, ali su sklopljena na takav način da postaju suštinski povezana. Mann je jednom rekao:” Samo je iscrpljujuće istinski interesantno. ”

 

4)         Karakterizacija – Svaki od Mannovih likova je stvarna osoba kao i simbol istaknutog viđenja života za vrijeme predratnog perioda. Mann je mnoge svoje likove zasnovao na stvarnim ljudima, ali njihove portete je stvarao kao simbole kojima je istrazivao kulturalne probleme koje rjesava u romanu. Mann je nazvao svoje likove “nicim drugim do predstavnicima svijeta, principa, i domena duha”. Dio genijalnosti Mannove umetnosti je njegova sposobnost da svoje likove intelektualizuje a da im pri tom ne oduzme covecnost, koju imaju kao individue. Na neki nacin oni su karikature, ali pored toga uverljive i prijatne, to su trodimenzionalne karikature. Mann se nadao da njegov likovi nisu “ puke sene licnosti i hodajuce parabole”. Joahim predstavlja ukocenog, duznosti posvecenog, Nijemca, a  Klavdija je slobodoumna, ali plaha Ruskinja. Settembrini je senzualni i liberalni humanista, Naphta ima stroge religiozne stavove, dok Peperkorn predstavlja vitalni zivot bez komplikacija. Ono sto svaki od ovih likova cini uverljivim jeste povezanost koja je ostvarena u njihovim međusobnim odnosima. Ove odnose Mann je napisao sa istom paznjom, kao i vece intelektualne i simbolicke teme. Veza Naphte i Settembrinija je vrlo pazljivo postavljena. Mann je opisao svaku nijansu razgovora Hansa i Klavdije kad joj on izjavljuje ljubav na proslavi. Oboje ih je opisao kao ljudska bica, ali i kao utjelovljenje ideja.

 

5)         Razvojni roman – Roman je napisan kao kulturna hronika u formi razvojnog romana sa modernističkim zapletom. U razvojnom romanu, mladi neformirani lik je podložan različitim uticajima, stiče iskustvo, pritom odbacuje neprihvatljive mogućnosti i na kraju pronalazi svoj poziv i odgovarajući odnos prema životu. Hans je očito iskusio sve ovo, ali budući da on predstavlja dušu predratne Evrope, sav roman predstavlja razvoj evropske duše u ovom periodu. Mannova kulturna kritika dolazi na kraju ovog razvojnog procesa, nakon sto je Hans iskusio različite kulturne i inetelektualne uticaje, i kao posljedicu ovog “obrazovanja”, pronašao svoj “pravi poziv” - svoju neizbježnu sudbinu - na ratištu u prvom svetskom ratu. Mann je “Čarobnibreg” odredio kao roman “uvođenja” zajedno sa tradicionalnim “mitovima traženja”. Mann opisuje Hansa kao tipičnog radoznalog čoveka, i to radoznalog u pravom smislu te riječi, koji dobrovoljno, ali i previše dobrovoljno prihvata bolest i smrt, jer je prvi susret s njima obećavao neobično prosvetljenje i avanturističko napredovanje, povezano, naravno, sa većim rizicima.

 

 

 

 

Vrijeme Čarobnogbrega:

 

Vrijeme – Vrlo rano Hans Katorp je otkrio poremećaj vremena u Davosu, gde godišnja doba prolaze kao sedmice i njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. U početku mu je bilo strašno teško da prihvati takvo “rasipanje vremena”. Joahimu, njegovom rođaku, ljekari su bili odredili pola godine boravka u sanatorijumu. Čuvsi to, Kastorp je žestoko odreagovao:

 

“Pola godine? Jesi li ti lud?” (…) Pa ti si već pola godine ovde! Ta nema se toliko vremena…”

“Da, vremena”, reče Joahim i klimnu glavom više puta pravo, preda se, ne obraćajući pažnju na dobronamerno negodovanje svog rođaka. “Ovde se naprosto igraju ljudskim vremenom, prosto da ne veruješ. Tri tjedna su za njih kao jedan dan. Videt ćeš već. Sve ćeš to vec naučiti”, reče i dodade: ”Čoveku se ovde izmijene pojmovi. ”

I zaista, vrijeme je čudna zagonetka i teško je razjasniti ga.

 

“Ali vama ovde mora da vrijeme u stvari brzo prolazi”, primijetio je Hans Kastorp. “Brzo i lagano, kako se uzme”, odgovori Joahim. “Ono uopšte ne prolazi, da ti pravo kažem, nije to nikakvo vrijeme, niti je ovo nekakav život. ”

 

Još prvi dan Katorpu se činilo da već duže vrijeme boravi u Davosu, činilo mu se da je tu postao stariji i pametniji. Razmišljanja o vremenu potpuno zaokupljaju Kastorpa:” Dakle, šta je vrijeme? Mi prostor opažamo svojim organima, svojim čulom vida i čulom pipanja. Lijepo. Ali kojim čulom opažamo vrijeme? (…) Mi kažemo: Vrijeme prolazi. Lijepo, pa neka prolazi. Ali, da bismo ga ga merili… Da bi moglo da se meri, moralo bi da prolazi ravnomerno, a gde piše da je tako? Za našu svijest nije tako, mi samo reda radi pretpostavljamo da je tako, i naše mere samo su konvencija…”

 

U Berghofu vrijeme se potpuno usporava, potpuno staje; kako kaže pisac “talasi vremena valjaju se uvijek u jednoličnom ritmu”. I dok godina dana znači toliko mnogo u životima ljudi u ravnici, jer donosi tako mnogo promena, u Berghofu to je samo nešto duža jedinica vremena, jer vrijeme u Berghofu kao da je stalo, poput vode u nekoj ustajaloj bari. U sanatorijumu vrijeme tako brzo prolazi (ili ne prolazi uopšte), dijelom što nikom nije ni stalo, što niko ne haje da li su prošle sedmice ili meseci. Jedino za vrijeme merenja temperature, četiri puta na dan, može se zaista uočiti šta je jedan minut, ili šta je čitavih sedam minuta, koliko traje merenje. Jer samo tih sedam minuta je zaista trajalo i imalo žilavu vrijednost; tih sedam minuta se pretvaralo u pravu malu večnost.

U sanatorijumu nijedan izgovor za svetkovanje i zveket časa nije ostajao neiskorišten, tu su se često pridruživale i lične i neredovne svetkovine, tako da su svi rođendani, generalni pregledi, divlji i pravi odlasci bili proslavljani čašćenjem u restoranu. Međutim, godišnjica dolaska nije obilježavana ničim drugim sem ćutanjem. Preko nje se prelazilo, zaboravljalo se da joj se ukaže pažnja, i svako je mogao pretpostaviti da ni drugi ne misle na nju. Na raspored vremena svakako se mnogo polagalo; pazilo se na kalendar, na redoslijed dana i njihovo prividno vraćanje. Ali merenje i brojanje onog vremena, koje je za svakog pojedinačno bilo vezano za ovaj prostor gore, merenje dakle, ličnog i individualnog vremena - to je bila stvar onih kratkoročnih pacijenata i početnika. Stari bolesnici su voljeli u tom pogledu ono vrijeme što se ne meri, sto nezapaženo protiče, voljeli su dan koji ostaje uvijek isti, i svaki je od njih finim instinktom pretpostavljao da i drugi želi ono što i on sam. Smatralo se da je savršeno neumesno i brutalno reći nekome da se dotičnog dana navršavaju tri godine otkako je došao – to se nije dešavalo.

Poslije 6 godina provedenih u sanatorijumu, Hans više nije mogao da odgovori ni na jedno pitanje koje se ticalo vremena. Koliko je Joahim živio ovde gore s njim do svog divljeg odlaska? Koliko je vremena u svemu živio s njim? Kad se, prema kalendaru desio taj prvi prkosni odlazak? Koliko je vremena Joahim bio odsutan? Kad se vratio? Koliko je Hans Kastorp sam proveo ovde dok se Joahim nije vratio, a koliko kasnije kad je ovaj zauvijek rekao zbogom vremenu? Koliko je gospođa Sosa bila odsutna? Koliko je zemaljskog vremena proživio Hans Kastorp ovde u Berghofu? Koliko mu je godina? I na mnoga druga, slična pitanja, Hans nije mogao da da odgovor. Međutim, da je zaista htio, mogao je Kastorp uz malo truda sve da izračuna i tako ukloni neprijatnu neizvesnost. Ali, što se njega samog tiče, njemu to možda i nije bilo naročito ugodno, ali on nije ni pokušavao da učini neki napor da se oslobodi te nejasnoće i rasplinutosti i da bude načisto s tim koliko je već vremena ovde proveo; a ono što ga je u tom sprečavalo bio je nemir njegove savesti, premda je očevidno najgora nesavesnost - ne obazirati se na vrijeme. I Naphta i Settembrini često raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem i bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osećaja za vrijeme dolazi i zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uživaju. Pacijenti gube osećaj za vrijeme delimično zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne može razlikovati od drugog - pet obroka dnevno, dva sata obaveznog odmaranja, stalno merenje temperature… svaki dan isti je kao i prethodni.

 

Poruka koju nosi Čarobnibreg je: Kad ne bi bilo vremena, ne bi bilo ni napretka čovečanstva i svijet bi bio samo smrdljiva i ustajala bara.

“Vrijeme je božji dar dat čoveku da ga koristi u svrhe čovečanstva i napretka.”
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #6 on: 15 November 2009, 01:19:49 »

Cica Gorio

 

 Beleška o piscu

 

            Honoré de Balzac (1799. - 1850.) , rođen u Toursu u građanskoj obitelji. Otac mu je bio naobražen čovjek , bavio se je fiziologijom i sociologijom. Majka mu je bila religiozna, “udubljena u mistična razmišljanja”.

Kao dečak pokazuje veliko zanimanje za knjigu i čitanje. Naobrazbu je stekao u raznim školama, najprije u rodnome Toursu, zatim u Parizu. Prema očevoj želji trebao je studirati pravo, ali on se posvećuje književnosti. Bavi se s različitim poslovima i bori se s dugovima. Posjedovao je neobičnu radnu energiju, radio je 16 -17 sati dnevno. oženio se 1850. g., nekoliko meseci prije svoje smrti. Za života je postao slavan pisac.

Dela :  Eugenie Grandet , Čiča gorio, Izgubljene iluzije, Rođakinja Bette, Rođak Pons, Sjaj i bijeda kurtizana…

 

 

 

 

                                    Ljudska komedija

 

 

            Ljudska komedija je ciklus romana u kojima Balzac prikazuje mnoštvo likova (2000 - 3000) pomoću kojih Balzac ulazi u sve pore tadašnjeg društva. Osnovna koncepcija strukture Ljuske komedije tj. grupiranje samostalnih dela u veće cjeline i pojavljivanje istih likova u više različitih dela pojavljuje se negde početkom 1831., a sam naziv i plan tog opusa datiraju iz 1842. Iz tog razdoblja datira 1. sveska njegovih  Sabranih dela, koje na nagovor izdavača i po sugestiji jednog prijatelja naziva Ljuskom komedijom. Iako sam naslov Balzacova dela sugerira na Danteovu Božanstvenu  komediju Balzac vjeruje u njegovu opravdanost : “Neizmernost jednog plana, koji istodobno obuhvaća povijest i kritiku društva, analizu njegovih zala i raspravljanje njegovih principa, daje mi po mom mišljenju pravo da svom delu dam naslov pod kojim se ono danas objavljuje : La Comédie humanie”(Predgovor svojeg prvog dela). Dok je Dante tumačio odnose u ljudskom društvu na temelju jedne teološke vizije svijeta, Balzac razmatra ljudsku vrstu sa stanovišta prirodnih znanosti i isključivo na temelju vlastitih promatranja. Uz to, Balzac ne ocjenjuje  ljudsko društvo već daje njegovu analizu ne upuštajući se u povijesne  probleme, nego ostajući na razini svoje sadašnjosti. Balzac   nam dalje tumači u svom Predgovoru da ne treba davati analizu povijest jer su “osnovni ljudski problemi vječni i ponavljaju se iz generacije u generaciju”. Znači dovoljno je dati prikaz života jedne generacije i osvijetliti ga sa svih strana da bi se dobila slika ljudskog društva.

            Balzac je svoju Ljudsku komediju podijelio na nekoliko dijelova : Studije društvenog života, Filozofske studije, Analitičke studije.

            Temelj tog opusa čine  Studije društvenog života a dijele se na 6 prizora : Prizori iz privatnog života, Prizori iz provincijskog života, Prizore iz pariškog života, Prizore iz političkog života, Prizore iz vojničkog života, Prizore iz seoskog života.

            Ljudska komedija je ostala nedovršena, od 137 planiranih dela završena su tek 91, ali ipak kao opus ostala je nenadmašena. Zahvaljujući svom izvarednom daru zapažanja Balzac nam je dao kompletnu sliku društvenog života u prvoj polovici 19 st.

 

 

 

                       

                                                Čiča gorio

 

 

 

            Najpodesnije delo za dobivanje uvida u LjK je svakako roman  Čiča gorio. Prvotno zamišljen kao pripovijetka postepeno prerasta tokom pisanja zadane okvire radnje, ali ne napuštajući ih, izgrađujući tri samostalne ali međusobno isprepletene radnje, čiji se događaju odvijaju na različitim scenama pariškog društva.

            Prva fabula je vezana za nesretnu očinsku ljubav Jean-Joachima Gorioa, nekadašnjeg tvorničara tjestenine, prema njegovim kćerima u kojoj je obuhvaćena jedna oštra kritika tadašnjeg odgoja. Uz tu osnovnu fabulu vezana je sudbina siromašnog studenta prava Eugénea de Rastignaca, čiji je osnovni cilj uspjeti u društvu, a koji tijekom tog dela upoznaje lice i naličje velegradskog života i postepeno napušta svoje mladenačke ideale. Treća je fabula vezana je uz ciničnog robijaša Vautrina.

 

 

 

 

 

 

 

 

                              Eugéne de Rastignac

 

 

“Eugéne de Rastignac - tako se zvao - pripadao je redu onih mladih ljudi koje neimaština priuči na rad i koji već u detinjstvu shvate kolike nade   polažu u njih njihovi roditelji, te pripremaju sebi lijepu budućnost proračunavajući već u toj dobi domet svojih nauka i podešavajući ih unaprijed budućem kretanju društva, da bi ga prvi iskoristili.”

 

 

 

            Razmatrajući delo u sklopu čitave LjK osnovna je tema životna inicijativa mladog čovjeka, a glavni bi lik bio Rastignac. Njega ne bismo mogli nazvati glavnim likom ovog romana, već samo sponom uz koju se vežu druge dvije centralne ličnosti ovog roman i kao veza između salona visokog društva i malograđanskog pansiona. Ukratko on nije pokretač same radnje već njezin sljedbenik ali isto tako lik kojemu će se Balzac najrađe vraćati, primenjujući prvi put na njemu tehniku pojavljivanja istih likova u više različitih dela.

 

 

 

“Bez njegovih radoznalih zapažanja i spretnosti kojom je ušao u pariške salone ova pripovijest ne bi bila obojena stvarnim tonovima koje, nema sumnje, duguje njegovu pronicavu duhu i želji da prodre u tajne užasna položaja koji su brižljivo tajili kako oni koji su ga stvorili tako i onaj koji se u njemu nalazio.” 

 

 

 

 

 

 

                                Problematika odgoja

 

 

            Gorioova nesretna ljubav prema svojim kćerima toliko je uvećana i groteskna da čitateljima izgleda nestvarna, bez stvarne podloge. Balzac je prikazao takvu ljubav koja se na trenutke spušta na razinu čistih nagona i nemoralnih postupaka ( npr. kad glavni junak, da bi bio blizu vlastite kćeri, se upušta u ulogu “svodilje” između nje i Rastignaca). Dajući previše ljubavi kćerima svojim G. je ostao bez njihove, i postao samo sredstvo za njih. Umesto da se brinu za njega, kako je sam očekivao, one ga odbacuju od sebe i prisiljavaju ga da živi na rubu neimaštine. Ali G. naposljetku ih još jednako voli.

            Tim slikama nam Balzac daje kritiku odgoja tog društva koji se bazira na materijalnom, a prenosi ideje povratka korijenima, povratku prirodi, idejama koje je zastupao Jean - Jaques - Russoe.

 

 

 

 

                                                 

 

 

 

                                         Bježismrt

 

 

            Vautrin je u Balzacovom  delu simbol revolta prema svim negativnostima tadašnjeg društva. Taj  bivši robijaš shvativši svu pokvarenost tadašnjeg društva ne preza ni od čega da bi ostvario vlastiti cilj. Dokraja odan svojim prijateljima a nemilosrdan prema protivnicima on razvija svoj bushido koji je po mnogo čemu amoralan kao što je amoralno društvo u kojemu živi i u kojem je novac “vrhovni bog”. Na taj način Bježismrt prerasta u glasnika B. osuda ljudskog društva ali isto tako kao čovjek goleme životne energije i volje predstavlja utijelovljenje Balzacovih ambicija.

 

 

                                                  Zaključak

 

 

“Ovde počiva gospodin Gorio, otac grofice de Restaud i barunice de Nuncingen, sahranjen na trošak dvojice studenata.”
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #7 on: 15 November 2009, 01:44:30 »

Cvece zla


  Beleška o piscu Šarl Bodler ( 1821.-1867. ), francuski liričar, književni i likovni kritičar, autor izvanrednih pesama u prozi, najznačajnija je pesnička ličnost za modernu europsku poeziju, za njen pesnički izraz i tematiku te za sve njene teorijske preokupacije. Nesporazumi i trzavice u obitelji s majkom, poznanstvo s mulatkinjom Jeanne Lemer ( poznata pod imenom Jeanne Duval ), krajnje nesređen život ( pokušaj samoubojstva ), duboki sukobi s društvom, prevođenje E. A. Poea, odlučni su poticaj u njegovoj poeziji. Ali je Bodler u izboru motiva, izraza, jezika, ugođaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pesnička ličnost. Među modernim pesnicima prvi je prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obrađujući njihove potpuno nove, ali i šokantne, dotada nezamislive motive. Glavno autorovo delo, istovremeno i teleljno za svu kasniju poeziju, Cveće zla ( 1857, drugo izdanje 1861. i treće izdanje 1869. ) izazvalo je svestranu diskusiju. Ipak Baudelairovi poetski motivi, sugestivnost potpuno novih metafora, snaga i neposredna životnost simbola, najviša dotjeranost jezika, složenost u zapažanjima, oživljavanje sinestezije izborili su Baudelairovim ostvarenjima neprijeporna priznanja.
 
        Cveće zla Šarl Bodler posve je originalna i individulana pesnička ličnost. On je u punom smislu riječi preteča simbolizma i moderne poezije uopće, a njegova pesnička zbirka Cveće zla sadrži sve elemente kasnije simboličke poezije Bodler se u svemu odupire dotadašnjim lirskim konvencijama, bile one tematskog ili formalnog karaktera. Umjesto romantičarskog sentimentalizma i pejzažnih motiva, Bodler otkriva nove ljudske senzibilitete. Ostajući u svom vremenu, zatvarajući se u ugođaje urbane sredine i zatvorene vidike, on analizira vlastita osjećajna stanja: svoje nemire, tjeskobe, doživljavanja smrti kao osnovnih opsesija. Iz tih osjećajnih stanja izbija i neodređen pesnikov revolt koji se manifestira u ciničnom odnosu prema ljudima i životu: hvali ono što je nemoralno, nezdravo, odvratno-satanizam. Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je obraćanje svom dubokom “ja” , punom tajnovitosti, nedefinirasnsti, groze, tamnih i nejasnih slutnji. Bodler realnu stvarnost doživljava kao neorganizirano i porazbacano mnoštvo slika i oznaka koje svoj smisao i sklad dobivaju tek u mašti stvaraoca te se tako pretvaraju u njegovu subjektivnu realnost. Baudelairovi Cveće zla delo je koje je izazvalo veliki skandal. Za ono vreeme previše slobodno našlo se na sudu, neke su pesme bile zabranjene. Međutim ni to nije spriječilo ogroman Baudelairov uspeh koji je očit i danas. Prokleti se pesnik na početku Cvjetova zla obraća čitaocu, on sebe na neki način uspoređuje s čitaocem, sa svim čitateljima, sa sveukupnim čovječanstvom.
 
------------------------------------------------------------------------------------------
“Jedino dodada! - Kroz beskrajne sate Dok sanja vješala, puši lule skromne. Znaš je čitatelju, nekaznicu lomnu Hipokrite stari - moj jednaki- brate!” ( Čitatelju )
------------------------------------------------------------------------------------------
Bodler čitave cikluse pesma posvećuje ženama. Njegov odnos prema ženi izuzetno je čudan. Za razliku od ostalih pesnika koji su ženu uzdizali do nebeskih visina, Bodler prezire ženu nazivajući je s demonom, mučenicom, prokletnicom. ------------------------------------------------------------------------------------------
“Device, demoni, mučenice bijedne ! U preziru zbilje i njezinih uza Sve beskraja žedne nezbludne il’ čedne, Čas krikova prene, a čas prene suza, Nad našim se paklom, munja nadsrne, Grči duša moja: žali vas i voli, Jer ko ganje peće žeđ muka žene, Srca vaša - mize ljubavi i boli!” ( Prokletnice )
------------------------------------------------------------------------------------------
žene Bodler smatra ograničenim, glupim i sposobnim samo da zadovoljavaju muškarca. Išao je iz krajnosti u krajnost, čudi se što žena ima pristup u crkvu. žene koje su inspirirale Bodler bile su Jeanne Duval ili Crna Venera, Apolonije Sabatier, Bijela Venera i Marije Danlrme Madona. Crna Venera bila je mulatkonja i Bodler je njoj posvetio čitav jedan ciklus pesama: Nakit, Egzotični miris, kosa, Vampir, Zeba. Crna Venera je prostitutka, monstruozna mješanka, lažljiva, nemilosrdna, samouvjerena i alkoholičarka koju pesnik ipak pretvara u predivnu devojku.
------------------------------------------------------------------------------------------
“Dugo! Uvijek! U kosu ću ti tkati Rubine, safire, dare skupocijene! želji ćeš se mojoj uvijek odazvati. Jer ti si mi čaša sanje dragocjene Iz koje ispari vino uspomene! “ ( Kosa )
------------------------------------------------------------------------------------------
“Ni sni opijuma ni tajanstva tame Tako me ne mame kao slast usana, K tebi žudnje idu poput karovana Da ne sjaje zjena gase žeđu čame. ( Sed not satiatia )
------------------------------------------------------------------------------------------
Bijela Venera i Madona bile su manje važne žene za Baudelaierevo pesničko stvaralaštvo, no i o njima ispevao je pesme u kojima je iskazao svoju nadljudsko umijeće.
------------------------------------------------------------------------------------------
“Sagradit ću za te, o Madono moja, na dnu svojih žalosti bez broja, Izdupsti u kutu svog srca najcrnijem Daleko od svijeta tek da te sakrijem, Skrovište za te modro i pozlaćeno. Načinit ću noževa sedam, bez smijeha Brusit ću ih kao majstor igve svoje I u dno naciljati ljubavi svoje, Zabosti ih u srce ti prestrašeno, Srec rasplakano, Srce zagušeno! ( Jednoj Madoni ) ------------------------------------------------------------------------------------------
Ljubav se dijeli na dvije komponente, seks i erotiku. Seks je često fizički kontakt, dok je erotika nešto duhovno što se događa u čovjekovoj psihi i što obično nema nikakve veze s fizičkim kontaktom. U Baudelairovim pesmama prevladava erotika i ljubavni zanos prema ženama simbolima ljepote i zla koje pesnik istovremeno voli i mrzi.
------------------------------------------------------------------------------------------
“ U postelju skrivaš zvijezde same, O nečista ženo, okrutna od čame! Da ti se u igri posobone zubi U jaslama trajnim novo srce ljubi.”
------------------------------------------------------------------------------------------
Bodler, prokleti pesnik, bio je kontraverzan ličnost za svoje vreeme o čemu svjedoče i njegove pesme. trebalo je proći mnogo godina da bi puk shvatio vreednost njegovih stihova. Vodile su se mnoge polemike oko toga da li je ono što je bolesno u stvarnosti bolesno i u umjetnosti. Bodler bio je zasigurno psihički nestabilna i nezadovoljna osoba koja nije bila zadovoljna svojim životom i koja je spas pronalazila u opijumu i alkoholu. No svakako je to njegovo nesređeno psihološko stanje napravilo od njega jednog od najbljih pesnika svih vremena.
------------------------------------------------------------------------------------------
 “ Sva priroda hram je gde stupovi živi Izrijecima mutnim ponekad se glase: kroz šumu simbola čovjek probija se i pod njinim prisnim pogledima živi.” ( Suglasja )
------------------------------------------------------------------------------------------
U pesmi Suglasja Baudelire je iznio vlastitu poetiku. Osnovni je zadatak pesnika da uočava i pronalazi u toj “šumi” simbola analogije, suglasnosti, a ta srodnost svih elemenata prirode poetski se može izraziti samo simbolom, usporedbom, metaforom, alegorijom. Bodler je svojom poezijom, unoseći u nju ponovo subjektivni osjećaj kao bitnost, ali ne u romantičarskom smislu, ne iznoseći toliko goli osjećaj koliko “dušu”, psihu čovjeka - a s druge strane ostvarujući posebnu viziju života - doista otvorio put poeziji i uopće stvaralaštvu simbolista, koji će se pojaviti kao direktna reakcija na parnasovce i njihovu poeziju.
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #8 on: 15 November 2009, 01:51:14 »

Dekameron

1. TEZA : BELEŠKA O PISCU

Đovani Bokačo (1313-1375),bio je talijanski pripovedač i romanopisac, proučavatelj Dantea (napisao život Danteov i komentar Božanstvene komedije). U romanu u prozi Filocolo (1338) obradio je ljubavno-pustolovnu temu o ustrajnoj ljubavi, vrlo poznatu u srednjem veku. Uromanima u stihovima (u oktavama) Filostrato (1338) i Teseida (1339/40) obrađuje teme iz grčkih bajki. Autobiografsku građu obradio je u proznom romanu Elegija gospe Fiammette (1343). Legendarnu građu o postanku Fiesola i Firence obradio u oktavama u spjevu Ninfale fiesolando (1344-1346). Najznačajnije je djelo Dekameron (1348-1353), što znači knjiga deset dana. U zbirci od sto novela, dok kuga vlada u Firenci, sedam djevojaka i tri mladića provode vreeme u prirodi pričajući naizmjenice deset novela u deset dana. Svojim djelom Boccaccio je otvorio nova tematska područja iz ličnog i intimnog života, potvrdio nove renesansne poglede na ljudski život, a noveli postavio njene klasične izražajne okvire tako da će stil njegove novele vekima biti i ostati uzor talijanske umjetničke proze. Na sličan način kao Petrarchin Canzionijere u lirici.

 
2. TEZA : ANALIZA DJELA

 

TREĆI DAN, NOVELA PRVA

 LIKOVI: Nuto (vrtlar)

                Masetto

                Nadstojnik

                Glavna časna sestra

                Opatice

 MJESTO DOGAĐANJA: ”U ovom našem kraju bio je, a i sada je jedan...”

 FABULA:  U nekom je kraju postojao samostan. U njemu je radio vrtlar po imenu Nuto. Održavao je vrt, ali kako su ga zadirkivale opatice i pošto nije bio zadovoljan plaćom, izravnao je račune i vratio se u svoj rodni kraj Lamporecchio. Tamo ga je dočekao mudri Masetto, i čuvši čime se i kako Nuto, uzeo je sjekiru i uputio se prema samostanu. Malo je razmislio i došao do zaključka, pošto je mlad, da se pravi da je nijem, jer ga inače možda ne bi htjeli uzeti da radi za njih. Kad je došao tamo, obavio je nekoliko poslova. Nadstojnik se uvjerio da on vrlo dobro obavlja svoj posao, dogovorio se sa glavnom časnom sestrom da ga zadrže. Dok se jednog dana pravio na livadi da drema, pored njega su pričale dve opatice kako su čule, da je ono što muškarac može pružiti ženi mnogo ljepše od najljepših zadovoljstava na svetu, te odluče to isprobati s njim. Nakon što su to radile više dana, opaze ih tako druge opatice, pa im se i one pridruže. Tako je Masetto morao zadovoljavati svih deset opatica. Šetajući se vrtom jednog dana glavna časna sestra primieti Masetta napola gola, pa i ona odluči to isprobati. Odnese ga u dvor i zadrži ga tamo par dana. Nakon više dana,  Masetto nije mogao više izdržati sve to,pa je progovorio glavnoj časnoj sestri. Ispričao joj je da ta bolest nije njemu urođena, i da sada nije naglo progovorio. Priznao joj je istinu o opaticama i molio je da ona to sredi. Ona se dogovorila sa drugim opaticam o tome kada će ga koja imati. Kada je umro nadstojnik, njega su stavili na njegovo mjesto. Kada je Masetto ostario, vratio se u rodni kraj  Lamporecchio veoma bogat.

 

TREĆI DAN, NOVELA ČETVRTA

 

LIKOVI: Puccio di Rinieri

                 Isabetta (Pucciova žena)

                 Don Felice

 MJESTO DOGAĐANJA: ”Blizini San-Brankacija živio je jedan...”

 FABULA: Nedaleko crkve San-Brankacija živio je Puccio di Rinieri. Bio je vrlo pobožan. Imao je mladu i vrlo lijepu ženu pod imenom Isabetta. Jednog je dana u taj kraj došao redovnik imenom Don Felice. Odmah je otkrio želje Puccia, i ono što muči njega i njegovu ženu. Puccio je bio vrlo pobožan, i nije mogao pono uživati s ženom. On i njegova žena su se zavoljeli, ali toj njihovoj ljubavi je bio prepreka Puccio, koji nije često izlazio iz svoje kuće. Don Felice je reešio problem tako što je Pucciu izmislio način kako da postane svetac. Rekao mu je da mora svaki dan postiti i svake noći moliti na terasi očenaše i zdravomaree. Puccio di Rinieri je to povjerovao i dok je molio na terasi, Don Felice je uživao sa njegovom ženom u njegovoj sobi.

 ČETVRTI DAN, NOVELA PRVA

 

LIKOVI: Salernski knez Tancredi

              Vojskovođa Capove

                 Ghismonda (Kći kneza Tancreda)

                 Guiscardo

 MJESTO DOGAĐANJA: “Tancredo, knez od Salerna, bio je...”

 FABULA: Salerinski knez Tancredi, imao je kćerku jedinicu imenom Ghismonda. Volio ju je više nego što su drugi roditelji volili svoju djecu, i zato ju nije htio udati. Kada je ona već bila u godinama kada se druge djevojke udaju, on ipak odluči da je uda, za vojskovođu Capova. Međutim ona nije voljela Capova, već se zaljubila za Guiscarda koji je bio iz nižeg staleža. Takav brak njen otac nebi nikad dopustio. Dala je naslutiti Guiscardu da ga voli. Počeli su se tajno viđati. Jednog je dana Tancredi tražio kćerku. Običavao ju je posjećivati u sobi. Jedan dan došao je u njenu sobu i zaspao. Zaspao je na sakrivenom mjestu. Ona ga nije vidjela i počela se zabavljati sa Guiscardom. Kada je to vidio Tancredi, nije ništa rekao. Šutio je i čekao, pa kada su oboje otišli, neprimjetno se išuljao iz sobe. Drugo jutro naredio je svojim slugama da zarobe Guiscarda, i odtad su ga u najvećoj tajini držali zarobljenog u jednoj prostorei dvora. Kad je saopćio kćerki da je zarobio Guiscarda, ona je rekla da treba oboje kazniti. Drugo je jutro knez Tancredi zagušio Guiscarda. Izvadio mu srce i na tanjuru ga je poslao svojoj kćerki. Kada je ona vidjela to srce, dugo je vreeme plakala nad njim, a kasnije je ulila u tu krv otrov i sve skupa popila. Čim je to čuo knez Tancredi, dotrčao je u njenu sobu, u kojoj je ona ležala sa srcem Guiscarda naslonjenim na njeno srce. Zadnje rječi koje je Ghismonda izgovorila bile su, da želi da ih pokopaju zajedno da bude stalno s njim. To je njen otac kasnije i učinio.

 ČETVRTI DAN, NOVELA ŠESTA

  LIKOVI: Plemić Negro da Ponte Cararo

                 Andreuola (kći plemića Negra)

                 Gabriotto

                 Sluškinja

 

MJESTO DOGAĐANJA: “U gradu Breschi živio je nekada jedan...”

 FABULA: Plemić Negro da Ponte Cararo imao je više djece među kojima i kćerku Andreuolu. Andreuola se zaljubila u susjeda pod imenom Gabriotto, koji je pripadao nižem staležu od njenog. Sluškinja joj je pomogla pri tome da Gabriotto dozna o tome kako ga ona voli, te da se oni viđaju i uživaju skupa. Andreuola je sanjala da uživa s njim, i da iz njega izađe nešto crno, i da ga ona gubi. Kada mu je ona to ispričala, nije htio vjerovati, pa ju je pokušao smiriti. Malo kasnije umro je u njenim rukama. Sluškinja joj je pomagala odnijeti tijelo do njegove kuće. Putem su ih uhitili čuvari i odnijeli pred sud. Nakon što je ispričala istinu, otac se uvjerio da je nevina, pa ju je poveo kući. Gabriotta su zakopali sa svim počastima a kasnije su Andreuola i sluškinja otišle su u samostan i živjele još dugo očiščene od greeha.

  PETI DAN, NOVELA ČETVRTA

 

LIKOVI: Lucio da Valbona (mesar)

                 Đakomina (žena mesara Lucia)

                 Catarina (kći mesara Lucia)

                 Ricardo Manardi

 

MJESTO DOGAĐANJA: “Nedavno je u Romaniji živio jedan...”

 FABULA: Mesar Lucio da Valbona imao je kćerku Catarinu. Bila je najljepša djevojka u tom kraju. Nakon što ih je više puta posijetio Ricardo Manardi, priznao joj je svoju ljubav. Pošto je njen otac pazio na nju, bio je problem kako da se sastanu. Ricardo je rekao neka noć prespava na terasi, pa da će on naći način da dođe kod nje. Ona je rekla roditeljima da joj je u sobi vruće spavati, pa da uz njihovo dopuštenje namjerava spavati na terasi. Ricardo je došao te noći na terasu. Cijelu noć bili su zajedno, a pred jutro su zaspali. Kad se njen otac pred jutro probudio, vidio ih je na terasi kako skupa leže. Pozvao je ženu da se i ona uvjeri u njihovu ljubav. Kad su se probudili, Catarina je počela plakati, jer se bojala oca i njegove osvete. Iznenadila se je kad je dobila dopuštenje za njihovo vjenčanje.

 PETI DAN, NOVELA OSMA

 LIKOVI: Nestađo degli Onesti

                  Paola Traversi

 

MJESTO DOGAĐANJA: “U Raveni, prastarom gradu Romanjie, bilo...”

 

FABULA: Nestađo degli Onesti, bogat i otmjen plemić zaljubio se u djevojku plemićke obitelji Traversi. Htio ju je osvojiti rasipajući svoje bogatstvo nad njom, međutim ona ga nije htjela. Jednog je dana on poslan na molbu roditelja u Kjeso, gdje je ugledao scenu kako vitez tjera mladu djevojku. Pomislio je kad bi Poala vidjela takvu scenu, da bi ga od straha možda zavoljela. Vratio se u Ravenu, pozvao je nju i svoju rodbinu na ručak. Vidjevši takvu scenu, Paola je pomislila da je njoj namjenjena, i strahujući za sebe zavoli Nestađa. Uskoro su se nakon toga vjenčali.

 

ŠESTI DAN, NOVELA SEDMA

 

LIKOVI: Madona Filipa

                 Rinaldo de Puljezi

                 Lazarina de Gvacaljotrea

 

MJESTO DOGAĐANJA: “U gradu Pratu postojao je nekad...”

 FABULA: U ono vreeme, u Pratu je postojao zakon koji je govorio da ako je muž nađe u preljubu, ženu može dati na sud i da ona može biti obješena. Rinaldo de Puljezi je tako pronašao u preljubu svoju ženu sa Lazarinom. Priveo ju je pred sud da joj oni sude. Kad su je upitali da li priznaje preljub, ona je potvrdno odgovorila, ali da želi upitati muža, da li mu je ona uvek udovoljavala želje kada je on to htio. On je na to pitanje odgovorio potvrdno. žena je rekla sudu da ne vidi razloga zbog ćega bi doma stajala neiskorištena, za vreeme dok nije potrebna svome mužu. Sud je rekao da ona ima pravo, pa su izmjenili zakon tako, da bilo koja žena koja zadovolji svog muža, može zadovoljavati i druge muškarce.

 

SEDMI DAN, NOVELA DRUGA

  LIKOVI: Peronela

                 Muž Peronele

                 Đanelo Striniario

 

MJESTO DOGAĐANJA: “Pree kratkog vremena se u Napulju...”

 FABULA: Peronela se oženila siromahom. Pošto nisu imali novaca, on je svako jutro išao rano raditi ili tražiti posao. Kasno se vračao doma. Za to vreeme, dok je on radio, Peronela se zabavljala s Đanelom Striniarom, koji bi dolazio kod nje čim bi joj muž otišao na posao. Tako je bilo više dana, sve dok se jednog jutra ne vrati kući. Kada Peronela primjeti da se muž već vratio sa posla, reče Đanelu da se brzo sakree u jedno veliko bure koje su imali u kući. Peronela kaže mužu da neće imati šta jesti ako se misli tako rano vraćati s posla. On je  doveo kupca za veliko bure koji će mu dat pet srebrnih forinta. Rekla mu je da je iona isto našla kupca koji će joj isto dati sedam srebrnih forinta te da je taj kupac ušao u bure da pregleda da li je cijelo. Kada je to čuo njen muž, potjera svog kupca, jer mu je on davao dve forinte manje nego onaj drugi, te otiđe kod bureta da završi posao. Đanelo je rekao da je bure cijelo i da će ga kupiti ako mu ga očisti, što je Peronelin muž i učinio. Dok je on čistio to bure, Peronela i Đanelo su se zabavljali. Kad je on završio posao, Đanelo je platio bure i odnio ga kući.

 

DEVETI DAN, NOVELA DRUGA

 

LIKOVI: Izabeta

                 Mladić

                 Glavna časna sestra

                 Opatice

                 Svečenik

 

MJESTO DOGAĐANJA: “U Lombardiji se nalazio jedan po...”

 FABULA: Izabeta je bila opatica u samostanu. Zaljubila u mladića koji je dolazio u taj samostan. Priznala mu je svoju ljubav, pa su oni često zabavljali. Kada su to druge opatice vidjele, otrčale su do sobe glavne časne sestre. Strahujući da je ne nađu da spava sa svećenikom, brzo se obukla i u žurbi umjesto marame na glavu je stavila svećenikove gaće. U žurbi to nije primjetila niti jedna opatica. Kad su došli pred Izabetinu sobu, provalili su, i zatekli Izabetu i mladića kako se zabavljaju. Izabetu su otjerale iz sobe da joj sude. Kada je kasnije Izabeta primjetila što je na glavi glavne časne sestre, kazala je neka si prvo sveže maramu pa neka onda razgovara s njom. Tada su i opatice primjetile što se nalazi na glavi glavne časne sestre, te je ona bila prisiljena da dopusti svim opaticama da vode ljubav kad god žele. Tada se Izabeta vratila svom ljubavniku i nastavili su i dalje nesmetano se viđati.

 

DESETI DAN, NOVELA ČETVRTA

 

LIKOVI: Meser Gentile de Karizendi

                 Nikola Kačanimik

                 Katalina

 

MJESTO DOGAĐANJA: “U Bologni, divnom lombardijskom gradu...”

 FABULA: U Bologni je živio mladi čovjek imenom Đentile de Karizendi. Zaljubio se u jednu plemkinju Katalinu. Ona njemu nije uzvraćala ljubav i nije ga voljela. Ona otiđe na svoj posjed gdje se razbolila. Doktori nisu mogli naći znakove života, pa su je zakopali. Kada je Đentile doznao da je ona umrla, uputio se u najvećoj tajnosti sa slugom do njenog groba. Došavši tamo uđe u grobnicu i poljubi je više puta, a kasnije odluči da joj može dotaknuti grudi. Primjetio je da u njenim grudima ima još malo života, pa je odnese u svoju kuću gdje mu je njegova majka pomogla da je ozdrave. Kad je ona ozdravila zamolila je Đentila da joj dopusti da se vrati svojoj rodbini. On je rekao da pošto svi misle da je ona mrtva da će pozvati neke plemiće na gozbu kod sebe te tako i njenog muža i da će je pred svima njemu uručiti kao poklon. Ona je na to pristala. Morala je počekati da se on vrati s puta, da bi vidjela svoju rodbinu. U međuvremenu je rodila sinčića. Kada se Đentile vratio s puta i vidje kako je ozdravila, napravi gozbu i pozove plemiće na ručak. Zapitao je da li bi bilo pravedno kada bi neki čovjek bacio svog bolesnog slugu na ulicu, a drugi bi ga izlječio da ga taj drugi zadrži za sebe. Na to su se svi dogovorili a Nikola je izrekao u ime svih da je to pravedno. Tada Gentile naredi slugama da uvedu Katalinu što i učine. Kad je došla on se udalji, a drugi su gosti ispitivali Katalinu o tome ko je, to ona nije odgovarala. Kasnije je Đentile predao Nikoli svoju ženu i dijete. Kasnije su ga za to svi hvalili.

 

3. TEZA : O DEKAMERONU

         Dekameron nije proizvod jednog bludnog i ustreptalog  života kakav je bio Boccacciov, već plod profinjene umjetničke analize i tihog izražavanja genijalnosti koja živi u prostoru i vremenu, te osijeća pravi trenutak. (komentar iz dijela).

            Dekameron je produkt ponašanja građana tog vremena. žene su bile varljive. Napravile su ćak i zakon koji im dopušta da se druže s drugim muškarcima. Neki muškarci su bili naivni i glupi, a drugi mladići hrabri i nepromišljeni. Izgleda da je u to vreeme bilo dosta vanbračne dijece, čak možda više nego danas.

             Dekameron je već u 14. veku bio preveden na francuski, a onda i na engleski jezik. Nastavši u najgorem vremenu tj. za vreme kuge, te pored svih grozota, zrači snažnom životnom voljom i optimizmom.

             Sto novela, povezao je okvirom. Dok u Firenci vlada kuga, sedam djevojaka i tri mladića napuštaju grad da bi izbjegli smrt, odlaze u obljižni Fijezole i tamo provode deset dana u pričanju najraznovrsnijih događaja, u prvom redu ljubavnih, karakterističnih za period 13. i 14. veka.
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #9 on: 15 November 2009, 01:53:04 »

Derviš i Smrt - Meša Selimović

  MESA SELIMOVIC  (1910-1982)

     Mehmedalija Mesa Selimovic je rodjen u Tuzli 1910. Nakon zavrsenih studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, do pocetka Drugog svijetskog rata, radio je kao profesor gimnazije u rodnom gradu. Zatvoren 1942, a 1943. g. nasao se na slobodnoj teritoriji. Ucestvovao je do kraja rata u borbi protiv okupatora.
 Poslije rata je jedno vrijeme radio kao univerzietski nastavnik u Sarajevu. Potom obavlja niz visokih duznosti u kulturi (bio je direktor Bosna-filma, direktor Narodnog pozorista i, konacno, glavni i odgovorni urednik u izdavackom preduzecu "Svjetlost" u Sarajevu).
     Zbog prigusenog sukoba s tadasjim politickim rukovodstvom u Bih-manifestovanog pojedinacnim gestovima, izjavama i natpisima-napusta Sarajevo i prelazi u Beograd. Nastavlja sa objavljivanjem svojih djela.
     Bio je prozaist raznovrsne tematske i zanrovske orijentacije. Poceo je sa knjizevnim radom relativo kasno, prozom sa ratnom tematikom, da bi potom svoj literarni rad usredsredio na refleksiju i univerzalne teme: covijek, njegova egzistencija i sudbina.
     Njegov knjizevni opus obuhvata pripovijetke: "Prva ceta" (1950), "Tudja zemlja" (1957); romane: "Tisine" (1961), "Magla i mjesecina" (1965), "Dervis i smrt" (1966), "Tvrdjava" (1970), "Ostrvo" (1974); studije i eseje: "Za i protiv Vuka" (1967), "Eseji i ogledi" (1966). Njegov autobiografski spis "Sjecanja" (1957) govori o piscevom zivotu, knjizevnom radu i nekim knjizevnim i kulturnim dogadjajima i licnostima.
     Puni uspjeh postigao je romanom "Dervis i smrt" (1966). Ovaj roman je osvojio sve znacajnije domace knjizevne nagrade. Sljedi, takodje, znacajan roman "Tvrdjava" (1970). Ova djela prevode se i objavljuju i u drugim zemljama.
     Selimovic je umro u Beogradu, 1982. g.
O DJELU
     Roman "Dervis i smrt" je najznacajnije djelo u knjizevnom stvaranju Mese Selimovica, ali i znacajno djelo u nasoj cjelokupnoj knjizevnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji zivota, psiholoskoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh nase romaneskne proze. "Dervis i smrt" je roman lika -od pocetka do kraja u sredistu je licnost sejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj zivotopis, a istovjedno sagledavanje zivota dovelo je do poraznog saznanja da je zivot prozao u praznini i neiskoriscenosti, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman -oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju zivotnog puta, u ocekivanju smrti, svodi svoj zivotni bilans. To je i filozofski roman - u njegovom sredistu je covijek kao moralno bice i smisao njegove (covjekove) egzistencije.
     Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piscevom zivotu. Poznavanje tih autobiografskih elemenata olaksava razumijevanje romana, licnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralackog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je streljan Selimovicev najstariji brat Sefkija, partizanski oficir. Sefkijina smrt je snazno pogodila Selimovica: sedmoroih je bilo u partizanima, a brata su streljali partizani. "Taj moj ubijeni brat je moja najveca tuga", pise Mesa Selimovic.
      U romanu su izvrsena visestruka pomjeranja. Zbivanje je iz vremena Narodnooslobodilackog rata pomjereno u tursko vrijeme i time je ostvarena vremenska distanca i smireniji ton pripovijedanja. Dozivljaj je sa licnosti partizana i komuniste pomjeren na licnost dervisa i sejha. Problem je sa politicko-ideoloskog pomjeren na vjersko-ideoloski teren, cime je izbjegnuta politicka aktuelnost i neminovan prodor subjektivnih osjecanja i raspolozenja. Ovim postupkom je pojedinacno i privatno dobilo univerzalno vazenje.
PISAC O SVOM DJELU
MOJ BOZE, JA NEMAM NIKOGA
                       OSIM TEBE I BRATA MOJEGA
*
      "Ja sam htio da napisem roman o ljubavi, roman o tragediji covijeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj sluzi postane sustina njegova zivota: promasio je ljubav, promasice i zivot. Njegova tragedija pocinje onog trenutka kad izgubi voljenu zenu, kad se ne bori za nju, kad je olako prepusti drugome iako je ona spremna na bjekstvo s njim. Ostavlja je, povrijedjen ratom, povrijedjen njenom nevoljnom izdajom, zbunjen zivotom suvise grubim za njegovu naivnu i neotpornu mladost. Nurudin cini pogresan izbor i polazi krivim putem, trazeci sigurnost u tvrdom sistemu Dogme, misleci da ce se tako zakloniti od surovih udaraca zivota. Ali udarci zivota nikog ne zaobilaze. njega ce snaci s najneocekivanije strane, gdje je najnezasticeniji i najosjetljiviji, od sistema vlasti kojemu je njegova Dogma nepokolebljivi branilac: u ostar sukob su dosla prihvacena vjerovanja i ljudska osjecanja. Tako se nasao u procjepu izedju Vjere, Vlasti i licnog zivota. Sta ce u toj dilemi prevagnuti, dervis ili brat? Bratsko osjecanje je prirodjeno, i gubitak brata je licna pozlijedjenost. Vjera je Nurudinu pribjeziste od zivota, a htio je da sacuva oboje, i vjeru i licno osjecanje. Ali kako su oni u ostrom sukobu, to mu ne usoijeva. Ostajuci u dogmi, on sve vise gubi ljudskog. I ne okrecuci se protiv vlasti, on trazi pojedinacne krivce."
*
    ' "Dervis i smrt" je knjiga o ljubavi i mrznji, dogmi i zivotu, licnom i nelicnom, izdvojenom i opstem.'
*
"Ahmet Nurudin u pocetku prihvata 'tudju' misao, nekriticki i apologetski prima jednu ideologiju, bez trunke sumnje i skepse. ta ideologija mu je, u stvari, postala zaklon od zivota. A kad zivot sam prodre do njega, kad srusi paravan pogleda na svijet, kad ga zapljusne svojim maticom, on od moguceg covjeka postaje stvarni. Tada, tek tada, on pocinje da osjeca mrznju, zavist, zelju za osvetom, cak i potrebu za ljubavlju, ali je ne ostvaruje. Da je ostvario ljubav, da nije posao putem mrznje, njegov ljudski lik bi bio cist i cjelovit; mrznja ga je destruirla."
 
NAJLJEPSE MISLI
*
Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.
*
Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.
*
Cuvaj se mrznje, da ne pogrijesis prema sebi i prema drugima.
*
Covjek dobija kad daje.
*
Ne mogu da kazem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kazem: bicu ti prijatelj.
*
Strah i nemoc radjaju niske nagone.
*
Nije dobro ono sto jeste, vec ono sto se zeli.
*
Mozda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav.
*
Sve je moguce, sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati.
*
Kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji.
*
Nije covijek ono sto misli, vec ono sto cini.
*
Do kraja zivota upoznavacu ljude, a nikad ih upoznati necu, uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupka.
*
Dobri ljudi su sreca na ovome svijetu.
*
Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasudjivanja, to je i nacin da se ljudi otjeraju u zlo.
*
Mesa o Bosni:
"Mozda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreca, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala srecu da je mocni susjedi ostave namiru. Od dalekih bogumila, koji prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, unistavali pape, carevi, kraljevi, a prezivjeli su se uvijek vracali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su presli u tudju vjeru, ostali su Bosanci, cudan soj ljudi koji se nije mjesao s okupatorom, ali nije vise bio sto su njegova druga braca, mada su im isti obicaji, nacin zivota, jezik, ljubav prema zavicaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usmljenija nego sto su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to sto je Bosna do osamnaestoga vijeka bila relativno razvijena, prakticki bez nepismenih, sa mnostvom skola, s uredjenim urbanim zivotom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog polozaja bila je ocita. Nisu prisli tudjini a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragican bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuce i porodice stvoren je kult, i sav neistrosen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj nacin stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobicnom jakom osjecajnoscu (nase naljepse narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Isli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli, jer su zeljeli kraj turske carevine i doprinosili njegovom rusenju. A kraj turske carevine je i kraj svega sto su oni bili. Razum tu nije mogao pronaci rjesenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri cemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematicno, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mrznja, osjecanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima zbog mrznje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi."
STA JE COVJEK PREMA OVOM SVIJETU, STA MOZE I SMIJE I KOLIKE SU NJEGOVE STVARNE MOCi?
       Zivot ima smisao jedino ako se pronadje put misli, radu, ljubavi i prastanju. Da je Ahmet pronasao svoj put, da nije zelio osvetu i mrznju bio bi ostvaren kao covjek. Covjek je velicina. Uvijek vezem covjeka za dobrotu, ispunjenost ljubavlju i toplinom, za stvaranje. Nekoga ko je hrabar, ko se bori da iznese svoje ideje, sebe, bez straha, mozemo zvati covjekom. Naoruzan ljudskoscu, znanjem, vjerom on smije sve sto je dobro i ima veliku moc.
STA JE ISPRED, LICNO ILI OPSTE?
 
      Licni i opsti interesi, ako vec ne mogu da se podudaraju, trebaju da teze jedni prema drugima. Bilo bi najbolje uskladiti ih, iako je to nekad jako tesko. Covjek je sinteza dobra i zla. Ima u sebi dosta sebicnosti, pohlepe, zelju za dominacijom nad drugima. Prevazici snagom volje negativni dio sebe, uzdici svoju svijest na taj nivo -da smo u mogucnosti izjednaciti licne i opste interese, svakom covjeku treba da bude imperativ. To je onaj dio nase duse i svijesti koji tezi ka savrsenstvu. I sam Mesa je rekao: "Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju negativnu prirodu."
IMA LI COVJEK PRAVO DA MISLI PO DIKTATU SVOJE DUSE I MORALA ILI MORA DA MISLI PO DIKTATU SPOLJASNJIH SILA OLICENIH U VLASTI I MOCNICIMA?
     Covjek nije ostvaren ako nema dovoljno hrabrosti da iskaze sebe. Najbolji i najcesci put da sebe prikazemo jesu moc i sloboda govora i umjetnicko djelo. Ako posjedujemo pravilno rasudjivanje, ako je pravda nasa, ako su diktati nase duse i morala ispravni, ne smijemo se kriti i stititi iza raznih bedema (vjerskih, politickih i slijepih ideologija). Docemo u sukob sa sobom i zavrsicemo tragicno, neostvareni. Zabranite jednom naucniku da pronalazi, umjetniku da stvara, covjeku da govori! To je nemoguce! Covjek je velika snaga. Slapovi njegovih misli su mnogo, mnogo jaci nego Nijagarini vodopadi. cak i smrt je tu nemocna. Ni jedna ideologija, totalitarna vlast, pojedinac ne mogu tu snagu zaustaviti. To nam je i istirija pokazala.
     Ne odobravam da sobom, tj. svojim izrazom, ugrozavamo egzistenciju drugih ili svoju sopstvenu. Ni jednu krajnost ne podrzavam. Pametan, kreativan i snalazljiv covjek ce uvijek naci put da sebe iskaze.Ako se malo potrudi, to moze svako od nas.
JE LI COVJEK RODJEN DA PATI I DA BUDE NESRECAN ILI POSTOJI MOGUCNOST DA SE ZIVOT ISPUNI SMISLOM I TOPLINOM?
     Hasan svojom vedrinom dokazuje da je zivot odredjen covjekovim opredeljenjem prema njemu i umjetnoscu da ga osjeti i iskoristi, da ga potcini sebi i ucini ga punim. Uvijek postoji smisao. Nikom od nas nije dat zivot bez razloga. Pronaci put i smisao nije lak zadatak. Zivot je trnovit. Za sve sto nam znaci moramo se dobro potruditi i mnogo sebe dati. Moramo priznati da nam je najvece uzivanje u plodovima zbog kojih smo se najvise mucili. Malodusni odustaju i ne bore se. Oni i govore da je covjek slaba trska, trun u trenu, da je prolazan, smrtan. Vazno je tragati, djelati za sopstvenim smislom, za putem do sebe. Kroz rad se dolazi do rezultata.
     Mislim da je u radu i ljubavi smisao naseg postojanja. Cini li nam se nekad zivot previse svakodnevan, monoton, prazan? Nismo ga obojili radoscu, iskrenim osmijehom, bezazlenom srecom. Samo da dodamo trun ljubavi prema vecini stvari koje radimo, svaki tren bio bi lijep. Nekom sitnicom obradovati one koje volimo ili cijeniti sto svako jutro docekamo zdravi, zar je potrebno vise? Ahmet kaze: "Mozda nije lako zivjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, bice jos gore."
JE LI SUDBINA REZULTAT GRESKE POJEDINCA ILI ZAKONITOST OPSTEG KRETANJA KOME POJEDINAC NE MOZE DA SE ODUPRE?
 
     Ima zivotnih situacija koje sami sebi kreiramo, ali isto tako postoje i one na koje ne mozemo uticati. Postoji prirodna ravnoteza, neka sila, koju ljudi vijekovima odgonetaju. Ljudi joj traze ime, oblik, smisao. Ali neminovno je jedno, ta sila utice na sve nas. Ona ne mimoilazi nikoga. Podjednako ima utcaj i na zivote bogatih i siromasnih, na srecne i nesrecne, ona ne pravi nikakvu razliku. Na tu silu ne mozmo uticati.
     Medjutim, nije potrebno prepustiti se toj sili. Covjek moze mnogo. Moze da utice na sebe. Moze da svoje puteve ispravlja i pravo njima hodi. Osmisljavati se, oblikovati u dobru, pravdi i razumijevanju potrebno je da bude cilj svakome od nas. Kao takvima, sudbina nece biti greska (pored ostalog mi sebe mozemo ubijediti u to). Na zivot cemo vjecno gledati sa mladalockim poletom i optimizmom. Zdrav razum, dobrotu i pozitivan stav ne moze nam niko oduzeti, pa ni teska zivotna oluja.
PUT DO SEBE (ESEJ)
     Ne cini li nam se, kada se povucemo u razmisljanja, da sebi postavljamo bezbroj pitanja. Odgovori koji nam se nude cine nam se sturi, nepotpuni. Vecinom odgovore odbacimo i samo ostane bezbroj pitanja.
     Jesu li ta povlacenja u razmisljanja -zaustavljanja i osvrtanja? Da li je to potreba svih nas da mislimo o svemu sto nas okruzuje i sto je u nama? Misliti jeste potreba svakog covjeka, a koliko smo mi danas u mogucnosti da mislimo?
 
     Nametnuto nam je kako da mislimo, koga da slusamo, sta da jedemo, koga da volimo... Je li to ta sloboda covjeka koju toliko propagiraju? Nismo ni svjesni koliko nasim rasudjivanjem manipulisu (izmedju ostalog) i mediji koji su u rukama bogatih i mocnih. Rijeka sa zapada je donijela otpad na nase obale. Truje nasu tradiciju, obicaje, jezik, kulturu. Ako nam razboli glavna uporista, poput svetosavlja, folklora, cirilice, lako nama moze manipulisati. Mi, mali, treba da budemo pod ekonomskom, politickom, vojnom silom velikih. Da li je to "novi svjetski poredak"? Toliko "hvaljena" globalizacija?
     Brz tempo zivota donio nam je prije svega umor. Poslije napornog dana, mi cemo sjesti pred televizor (svi znamo sadrzaj nasih televizijskih programa). Gledanje takvih programa je gubljenje vremena. I ne samo to - stetno je za zdrav razum.
     Tako savremen covjek ima sve manje vremena za razmisljanje. I kad ima vremena, usmjeri ga u pogresnom smjeru.
     Brzina je ljudima oduzela mogucnost da dodju do konacnog cilja -do spoznaje i ostvarivanja sebe.
 
     A pitanje sopstvene spoznaje i ostvarivanja je veoma staro. Otkako je covjek postao razumno bice, traga za odgovorima na ova pitanja. Mislim da nista nije slucajno. Cim se radjamo, zivimo, radimo -imamo smisao. Sta nas pokrece? Priroda, volja, rad, ili, mozda, nesto drugo, nepoznato, sto ne mozemo osjetiti svojim culima? IIi su nasi pokretaci svi oni zajedno?
     Mesa kroz ovo djelo porucuje da izaberemo ljubav kao put do ostvarivanja. Ona je uvijek bila bliska uzimanju i davanju, stradanju i prastanju. Ona je jedinstvo. Sve antagonisticke sile zivota povezuje i cini harmonicnim, sve povezuje u cjelinu, krug -vjecnost. Pomocu nje smo djelic bozanskog.
     Otvara se jos jedan problem ljudi danasnjice -zive, a ne vole. Ostvaruju se kroz neke druge sfere, ali smisaonu, najznacajniju, zaobilaze i tako dolazi do potpunog otudjivanja.
     Otudjeni smo od svoje biti zato sto smo nesigurni, puni straha, i to je glavni uzrok zasto toliko grijesimo. Ne nalazimo dovoljno sadrzaja i vrijednosti sami u sebi, jer ne znamo da volimo, ne znamo sustinu. Bojimo se i zbog toga smo gladni zivota, jer nam promice smisao, nikako da ga uzmemo. Strah je opasan. Iz njega se radja zlo, opiranje i mrznja. Strasno je to sto je covjecanstvu postalo nuzno da bude zlo.
 
     Mozda je potrebno vratiti se na sam pocetak. Cuti prvobitnu rijec ljubav , doziviti je ponovo, istinski. Shvatiti je kao glavnog pokretaca svijeta.
Da nam ljubav bude put i da se vise nikada ne izgubimo!

REFERAT-2
DERVIŠ I SMRT
Meša Selimović
Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se daje cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad,...
Gresne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju?
Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno?
Covjek najcesce govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih rijeci.
Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu.
DO KRAJA ZIVOTA UPOZNAVACU LJUDE, A NIKAD IH UPOZNATI NECU. UVIJEK CE ME ZBUNJIVATI NEOBJASNJIVOSCU POSTUPKA.
Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha...
Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. ...
Primi, Boze, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehei podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje... Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu. Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao. Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom.

PIŠČEVA BIOGRAFIJA
Mesa Selimovic je rodjen 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu zavrsio je osnovnu skolu i gimnaziju. 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Gradjanske skole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. prelazi na oslobodjenu teritoriju, postaje clan KPJ i clan Agitprop-a za istocnu Bosnu, potom je politicki komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. prelazi u Beograd i obavlja znacajne politicke i kulturne funkcije. Od 1947. zivi u Sarajevu i radi kao profesor Vise pedagoske skole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnicki direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorista, glavni urednik IP "Svjetlost". 1971. godine penzionisan je i seli u Beograd. Biran je za predsjednika Saveza knjizevnika Jugoslavije, bio je pocasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni clan ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznacajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoseva nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd. Umro je 11. VII 1982. godine u Beogradu.
INTERPRETACIJA
Roman Derviš i smrt je i lirski roman, i roman od mnoštva refleksija ili meditativnih jedinica, koje intelektualizuju problem čovjekove egzistencije. On je i roman ličnosti ili psihološki roman u ispovjednoj formi subjekta, koji pred samu smrt, ispisuje svoj nesporazum, svoj sudar sa svijetom i svoju tragičnu sudbinu, ostavljajući poruku da od izabranog puta čovjeka zavisi i ishod njegovog života. A to je: Život ima smisla jedino ako se, umjesto osvete, moći i mržnje, nađe put ljubavi.
Roman se nudi čitaocu kao »pronađeni rukopis«, o čemu na kraju romana govori i bilješka ispisana rukom Nurudinovog prijatelja Hasana: »Nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namučenoj duši!« Roman je podjeljen u dva dijela: Prvi dio ima devet, a drugi dio sedam poglavlja. Pisac djelo započinje citatom iz svete islamske knjige-Kurana, završavajući citat konstatacijom “da je svaki čovjek uvijek na gubitku”, dakle u stilu filozofije apsurda, što bi trebalo da znači: ma šta činili i radili, uvijek smo na gubitku jer smo osuđeni na smrt, smrt je naša izvijesnost. Međutim, čitanje romana pokazuje da nije uvijek tako i da život, dok traje, doista može imati smisla i biti praćen dobitkom.
IDEJNI ASPEKTI U DJELU
Ključ čovjekove sreće i opstanka sadržan je u tome koji smo put odabrali. Ako čovjek pođe putem osvete, moći i mržnje,nema mu spasa ( uvijek je na gubitku ). Život ima smisla jedino ako se pronađe put dobrote, ljubavi i plemenitih ciljeva, ako se čovjek okrene čovjeku i u njemu pronađe sebi bliskog.
Čovjek je tragično bićekoje dolazi na svijet mimo svoje želje i odlazi protiv svoje volje; zivi neprestano u strahu od beskrajne vasione i kratkog života, nizak i velik, sitan i uzvisen, proklet i veličanstven.
Čovjek u svom trajanju prolazi kroz tri faze. Prva je vrijeme »zlatne ptice« i snova; vrijeme harmoničnosti u njemu, kada se ne sluti složenost života, njegove tajne i zamke koje on postvlja pred čovjeka. Druga faza: naslućivanje i uočavanje nesporazuma između čovjeka ( pojedinca ) i svijeta; prvi osjećaj usamljenosti i dileme pred uzrocima i posljedicama. Treća faza: čovjek uviđa da je bačen u svijet nesigurnosti i negostoprimstva; počinje da biva inferioran u svojoj nemoći; on shvata da je samo zrnce pijeska u nesagledivoj pustinji, sitan i nevažan.
Čovjeka određuje relativnost i nemogućnost potpune spoznaje onoga što ga okružuje; njime upravljaju slučajnost,strah od ništavila, od moćnijeg, od sebe, od nizvjesnosti; razara ga samoća i nemogućnost da utiče na svoju sudbinu, na ono što ga okružuje i pritiska.
AHMED NURUDIN
Gradeći ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrt, Meša Selimović je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i pto bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojeće i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca-u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.
HASAN
Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: »Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća!«. Od te »vezanosti« ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreća? Yato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča…Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.
 REFERAT-3

PIŠČEVA BIOGRAFIJA
26. aprila 1910. Pasi, rodjenoj Sabanović i Aliji Selimoviću rodio se sin Mehmed. Djetinjstvo provodi u tuzlanskoj mahali. U Tuzli završava osnovnu školu i gimnaziju. Bio je za svoje godine neobicno načitan. Naročito je opčinjen djelima Dostojevskog, kome se “vraćao neprestano”. Piše pjesme i pripovjetke, a prvu priču mu objavljuje list tuzlanske gimnazije Prvijence.
U jesen 1929. upisuje se na Pravni fakultet u Beogradu. 1930. godine prebacuje se na Filozofski fakultet. Svira gitaru i harmoniku, igra fudbal u BUSKU (Beogradski univerzitetski sportski klub). Diplomirao je u martovskom roku 1934. godine i to srpskohrvatski jezik, jugoslovensku književnost, česki jezik, narodnu istoriju i ruski jezik. Ubrzo biva postavljen za nastavnika Građanske škole trgovačkog smjera u Tuzli. Iz zdravstvenih razloga oslobođen je služenja vojske. U toku Drugog svjetskog rata stavlja se na raspolaganje Komunističkoj partiji vršeći razne zadatke u gradu.
1949. godine primljen je u udruženje književnika BiH što je u julu potvrdila Uprava Saveza književnika Jugoslavije. 1950. godine izdaje prvu knjigu pripovjedaka u izdanju zagrebačke Zore pod nazivom “Prva četa”. U septembru je izabran za docenta na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu – predaje romantizam. 1957. godine biva postavljen za direktora Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. 1961. godine “Svjetlost” objavljuje Selimovićev prvi roman “Tišine”. Izabran je za glavnog urednika Izdavačkog preduzeća Svjetlost. Sljedeće godine je izabran za predsjednika Udruženja književnika BiH i počinje pisati roman “Derviš i smrt”. 1964. godine na VII kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Titogradu izabran je za predsjednika Saveza pisaca. 1966. godine završava roman Derviš i smrt. Roman je prvi put objavljen u ediciji sarajevske Svjetlosti.
 Dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade BiH za roman “Tišine”. 1968. godine izabran je za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH.1971. godine je promoviran za počasnog doktora Univerziteta u Sarajevu. U penziju odlazi 1972. godine. Umro je u Beogradu 11. jula 1982. godine. Sahranjen je 14. jula u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
˝DERVIŠ I SMRT˝
(ESEJ)
Čitajući dijelo koje je zasigurno obilježilo stvaranje Meše Selimovića nameće mi se bezbroj pitanja za čijim odgovorima vapi onaj duhovni dio mene, ona strana moje ličnosti koja teži ka ostvarenju i spoznaji života. Ali što više razmišljam odgovori koji mi se nude izgledaju mi šturo i nepotpuno i polako ali sigurno počinjem da ih odbacujem i ostaje mi samo bezbroj pitanja.
Počinjem da pitam sebe da li je čovjek rođen da pati i bude nesrećan ili moža ipak postoji mogućnost da se život ispuni smislom? Interesuje me šta je ispred, lično ili opšte i da li je sudbina greška pojedinca ili zakonitost kome pojedinac ne može da se odupre?
I u tom stanju moje lične nedoumice počinjem da preispitujem sve što se tiče mog ličnog života i života u opštem smislu te riječi. Postovjećijem se sa likom Ahmeda Nurudina ne bi li mi to pomoglo da shvatim porive koji se neizbježno jave u svakom čovjeku kada se nađe u kovitlacu života koji često zna da bude i previše surov.
 Baveći se svojim sopstvenim mislima počinjem da shvatam da je u radu i ljubavi smisao našeg postojanja. Mislim da je ljubav onaj začin koji se dodaje svakoj stvari koju radimo i da tako neizbježno svaki tren našeg života možemo učiniti ljepšim. Ljudi, a i ja sama, često zaboravimo da ja sreća sama po sebi to što živimo i što se svako jutro probudimo zdravi sa mogućnošću da promjenimo mnogo toga, počevši od sebe samih. Treba nam samo malo više hrabrosti da se uhvatimo u koštac sa životom i put do našeg ostvarenja biće nam na dohvat ruke.
Ne dozvolimo da nas strah savlada jer tako ćemo samo da se odaljimo od svoje suštine i biti, zaboravićemo ko smo i zanemarićemo sve vrijednosti koje nosimo u sebi.
Saglasna sam sa tim da postoje situacije koje sami sebi kreiramo i one na koje ne možemo uticati. Postoji prirodna ravnoteža, neka sila, koja neminovno utiče na nas i bezobzira da li smo siromašni ili bogati,srećni ili nesrećni,ona nas neće mimoići ali i tada ne treba posustati jer čovjek može mnogo. Može da utiče na sebe, može da ispravlja svoje puteve i oblikuje se prema pravdi i razumu  bez da se krije iza nekih bedema vjere jer to je na prvom mjestu kukavički, a zatim i neopravdano.
Hasan svojom vedrinom dokazuje da je život određen čovjekovom sposobnošću da sa njim upravlja i potčini ga u svoju korist jer nikome od nas život nije dat bez razloga. Svi smo mi tu radi nečega i zbog nekoga samo je potrebno pronaći put, potruditi se i dati mnogo od sebe da bismo uživali u plodovima svog postojanja.
Teško mi je da budem objektivna i sama ocjenim koliko upravljam svojim životom. Činjenica je da imam teoriju ali da mi u nedostatku godina nedostaje praksa. Iskreno se nadam da ću biti dosljedna svojim stavovima jer sam gotovo sigurna da su to ispravni putokazi ka mom ostvarenju. Želim biti čovjek naoružan ljudskošću, znaljem i vjerom da sve što je dobro ima veliku moć . Ne želim biti Ahmed Nurudin, ne želim da život prođe pored mene jer ...
sve je moguće,sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati.
OPŠTE KARAKTERISTIKE DJELA
 
          Roman "Dervis i smrt" je najznacajnije djelo u knjizevnom stvaranju Mese Selimovica, ali i znacajno djelo u nasoj cjelokupnoj knjizevnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji zivota, psiholoskoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh nase romaneskne proze. "Dervis i smrt" je roman lika -od pocetka do kraja u sredistu je licnost sejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj zivotopis, a istovjedno sagledavanje zivota dovelo je do poraznog saznanja da je zivot prozao u praznini i neiskoriscenosti, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman -oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju zivotnog puta, u ocekivanju smrti, svodi svoj zivotni bilans. To je i filozofski roman - u njegovom sredistu je covijek kao moralno bice i smisao njegove (covjekove) egzistencije.
          Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piscevom zivotu. Poznavanje tih autobiografskih elemenata olaksava razumijevanje romana, licnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralackog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je streljan Selimovicev najstariji brat Sefkija, partizanski oficir. Sefkijina smrt je snazno pogodila Selimovica: sedmoroih je bilo u partizanima, a brata su streljali partizani. "Taj moj ubijeni brat je moja najveca tuga", pise Mesa Selimovic.
          Ahmed Nurudin, pred smrt, piše o sebi i ta ispovijest je u strukturnom smislu iskazana kroz 16 poglavlja. Međutim ne bismo pogriješili kada bismo roman, posmatrano sa psihološkog gledišta, podjelili na tri dijela.
          Uprvom dijelu romana pred čitaocem se prikazuje derviš usmjeren prema vječnoj pravdi i vječnoj božanskoj istini čiju savršenu harmoniju jedva da može da poremeti spoznaja opasnosti u kojoj se našao brat. U drugoj fazi, kada je brat već mrtav, Ahmed Nurudin je čovjek čiju je tišinu zamjenila tragična ljudska rezignacija. I u trećoj fazi već vidimo čovjeka koji se guši u političkoj praksi i u ulozi djelioca pravde…Dakle junak i svijet su u međusobnoj zavisnosti gdje se svaki trudi posredno ili neposredno da mjenja stanje ovog drugog stvarajući lanac promjena u rijeci postojanja.
LIKOVI
 
AHMED NURUDIN
          Gradeći ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrt, Meša Selimović je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i to bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojeće i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca-u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.
          Ahmed Nurudin je čovjek koga je dogma otuđila od svijeta i života, čovjek koji se našao između vjere, vlasti i privatnog života i u tom procjepu nije mogao da se snađe. On je čovjek koji je ostao osakaćen, polovičan i prazan zbog igre slučaja i sudbine, ali i zbog ličnog opredjeljenja i tokova zbivanja.
 
HASAN
          Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: »Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća!«. Od te »vezanosti« ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreća? Zato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča…Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #10 on: 15 November 2009, 01:55:04 »

Dobrica Ćosić: Koreni

Dobrica Ćosić

Biografija

Dobrica Ćosić je rođen 29. decembra 1921. godine u selu Velika Drenova kod Trstenika. Školovao se u srednjoj Poljoprivrednoj školi u Bukovu kod Negotina ali je prekinuo školovanje za vreme Drugog svetskog rata i kasnije završio Višu političku školu "Đuro Đaković". Bio je partijski komesar u resavskom odredu, ratni urednik lista Mladi borac, član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju i član AGITROP-a CK KP Srbije. Republički i savezni poslanik bio je 12 godina. Jedan je od retkih koji su se javno usprotivili političkoj likvidaciji Aleksandra Rankovića. U domaću i svetsku književnost ulazi 1951. godine sa svojim prvim delom "Daleko je sunce". Godine 1968. otvara pitanje Kosova čime izaziva pozornost članova iz CK. Postao je jedan od najpoznatijih opozicionara Josipu Brozu Titu posle razmimoilaženja sa njim. Od 1951. godine slobodan je umetnik. Godine 1971. postaje član SANU. U junu 1992. godine odlukom Savezne skupštine postaje prvi predsednik SRJ. Smenjen je godinu dana kasnije tajnim glasanjem oba veća Saveznog parlamenta posle sukoba sa Slobodanom Miloševićem.
Ćosić je svoju borbu protiv komunizma nastavio i posle smenjivanja sa mesta Predsednika SRJ. Bio je jedan od retkih akademika koji su se osmelili da govore na protestnim skupovima 1996-1997 na poziv Zorana Đinđića, tadašnjeg gradonačelnika Beograda.
Godine 2000. Dobrica je ušao u Narodnom pokretu Otpor, ali je kasnije izjavio da to ne bi učinio da je znao da je Otpor finansiran iz inostranstva.
Dobrica Ćosić je bio prvi srpski intelektualac koji je otvoreno predložio podelu Kosova i Metohije još 1990-ih. Tokom svog mandata Zoran Đinđić je ovaj predlog prihvatio i pokrenuo inicijativu koja je presečena u korenu njegovim ubistvom. Dobrica Ćosić se u svojoj knjizi "Kosovo" (2004) bavi ovom temom. U maju 2006. godine, jedan od najpoznatijih svetskih intelektualaca Noam Čomski je otvoreno podržao ovaj predlog, nazvavši ga „najboljim mogućim“.
Povodom Ćosićevog 80-og rođendana čestitke su mu uputili tadašnji premijer Srbije Zoran Đinđić (nazvavši ga pritom "Srpskim Tomasom Manom") i tadašnji predsednik Savezne Republike Jugoslavije Vojislav Koštunica. Predsednik Srbije Boris Tadić je decembra 2005. izjavio da se često konsultuje sa Dobricom.

Ćosićev književni rad

Dobrica Ćosić je započeo svoj književni rad romanom „Daleko je sunce“ 1951. godine, u kome evocira svoje ratničko iskustvo iz Narodnooslobodilačke borbe i slika moralnu i psihološku krizu ličnosti u uslovima rata. Dok je ovaj roman za sadržinu imao najsvežije događaje nacionalne istorije, drugi roman „Koreni“ koji je objavljen 1954 godine uzima građu iz stvarnosti Srbije s kraja 19. veka. To je slika raskola u jednoj patrijarhalnoj porodici, ali i raskola u narodu. Ovde je Ćosić pažljivom psihološkom analizom razotkrio mentalitet srbijanskog sela, uočio začetke i uzroke političkih previranja, predočio nekoliko upečatljivih karaktera.
Romanom „Deobe“ 1961. godine Ćosić se ponovo vraća Drugom svetskom ratu. Središnja tema je deoba u narodu, deoba na partizane i četnike i posledice ove podele. Sa književnoumetničkog stanovišta, ovaj roman donosi niz novina, osobenu kompoziciju, dominaciju unutrašnjeg monologa, otkrivanje umetničkog funkcionisanja poliloga kao sredstva za ispoljavanje mase kao književnog junaka, unošenje dokumentarnog materijala, stilsku raznovrsnost i izuzetno slojevitu leksiku.
Posle kratkog izleta u eksperiment sa antiromanom „Bajka“ iz 1966. godine, Ćosić se vraća epskoj temi i piše istorijski roman „Vreme smrti“ koji je objavljivan od 1972. do 1979. godine u četiri knjige. To je roman o Prvom svetskom ratu, široka freska vremena, događaja i ljudskih sudbina. Nastavljajući priču o pojedincima iz porodice Katića iz sela Prerova, započetu u romanu „Koreni“, Ćosić ispisuje sagu ne samo o porodici Katić nego i o Srbiji koja je doživela golgotu. Trilogijom „Vreme zla“ ( „Vernik“ 1984.,“Grešnik“ 1985. i „Otpadnik“ 1986.), koja se može odrediti kao politički roman, Ćosić nastavlja priču o pojedincima iz iste porodice, ali i o ličnostima koje su započele svoj romancki život u „Vremenu smrti“. Tako je „Vremenom smrti“ i „Vremenom zla“ popunjena praznina između romana „Koreni“ i romana „Deobe“ i ostvarena kontinuirana istorija o Srbiji, Prerovu i dvema prerovskim porodicama. Romanom „Vreme vlasti“ nastavlja se istorija započeta romanom „Koreni“.

Dela:
•    Daleko je sunce (1951)
•    Koreni (1954)
•    Deobe 1-3 (1961)
•    Bajka (1965)
•    Vreme smrti 1-4 (1972-1979)
•    Vreme zla – Grešnik ( 1985), Otpadnik ( 1986), Vernik ( 1990)
•    Piščevi zapisi 1-3 ( 2001-2002)
•    Srpsko pitanje 1-2 ( 2002-2003)
•    Pisci moga veka ( 2002)
•    Kosovo ( 2004)
•    Prijatelji (2005)
Koreni

O delu:

    Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine.
    Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici koju obrađuje i po umetničkoj metodologiji kojom je građen. Tematski slojevi romana celovito predstavljaju srpsko selo u njegovom sporom preobraženju tokom 19. veka. U mnoštvu motiva i tema posebno se ističu sledeće: tradicionalno slobodarstvo srpskog seljaštva, izraženo u otvorenoj borbi protiv domaće despotije i apsolutizma; održavanje kultova srpske nacionalne mitologije konstituisane još u davna vremena; problem preranog gašenja porodičnog stabla; patrijarhalna despotija kako kult; evropeizacija srpskog intelektualca; raslojavanje srpskog sela; materinski nagon; psihologija suvišnog čoveka; problem identifikacije ličnosti; itd. Devetnaesti vek u životu kneževine srbije omeđen je na početku ustaničkom osvetom pobunjenika nad Osmanlijama, a na kraju tiranijom sopstvene državne vlasti nad nezadovoljnim narodom. Ćosić je pokazao kako svaka generacija , gradeći sopstveni život, plaća velike dugove onome što nasleđuje od predaka. U romanu Koreni prikazane su tri generacije srpskog društva: jednu čine Karađorđevi ustanici koji se kao ljudi ostvaruju u borbi protiv turaka i stvaranju sopstvenih poseda. Druga generacija se socijalno raslojava i u tom se raslojavanju ističu bogati pojedinci sa jedne, i njihove sluge sa druge strane. Treću generaciju čime oni koji nastoje da na kraju 19. veka, pokrenu srpsko društvo iz mrtvila i apatije kao posledice obespravljenosti i depresije. Prvu generaciju predstavljaju Luka Došljak, njegova supruga Kata, njen prvi muž Vasilije, roditelji neobičnog starca Nikole i roditelji Steve Čađenovića. U drugoj generaciji ističu se Aćim Katić, Steva Čađenović, profesor Andra i starac Nikola. Predstavnici treće generacije su Aćimovi sinovi Vukašin i Đorđe, Đorđeva supruga Simka i njihov sluga Tola Dačić. Da bi umetnički realizovao ovako složenu društvenu, socijalnu, etičku i psihološku problematiku, Ćosić je zamislio desetak ljudskih karaktera koji u celini oslikavaju srpsko društvo 19. veka.
        Novina Korena je, pre svega, u postupku i stilu. To je poetski psihološki roman, umnogostručene subjektivne perspektive, u kojem se dramatični sudari među ličnostima osvetljavajući iz više uglova, sa stanovišta svih aktera radnje.


Radnja:

Fabula je smeštena u kraj devetnaestog veka u jedno srpsko selo i prati živote Aćima Katića, jednog od radikalskih vođa tog vremena, i njegovih sinova Vukašina i Đorđa.
Vukašin je bio na školovanju nekoliko godina u Francukoj i početkom romana se vraća kući kod oca i brata mu Đorđa da bi im saopštio da se ženi ćerkom liberala Tošića, Aćimovog političkog neprijatelja. Aćim ga se odriče i preti da će ga izbrisati iz testamenta. Istovremeno, Đorđe i njegova supruga Smiljka imaju probleme, jer ni posle 15 godina braka nemaju dece. Đorđe se sve češće napija i u jednom od tih pijanstava izbacuje Smiljku iz kuće. Aćim je očajan zbog svađe sa sinom miljenikom Vukašinom, i što od besa, što od očaja rešava da pozove seljake iz svoga sela Prerova na bunu. Pijani vojnici uspevaju da bez velike muke uguše bunu, ubivši pritom petoricu seljaka.
Istovremeno, Smiljki na um pada spasonosna ideja: da zatrudni sa jednim od Đorđevih sluga. Ubrzo posle toga saznajemo da je Smiljka trudna, a Đorđe joj dopušta da se vrati kući, iako su i on i Aćim puni sumnji oko toga ko je otac deteta. Smiljka rađa sina i beba dobija ime Adam. Kako Adam raste, sve je viši i viši, a sve manje liči na oca Đorđa koji je izrazito nizak. Kada je Adamu bilo 5 godina, majka mu Smiljka se razboljeva i umire, a on jedva preživljava. Ovaj događaj konačno navodi Aćima i Đorđa da Adama prihvate kao svog.
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #11 on: 15 November 2009, 01:57:42 »

Don Kihot

 
 Beleška o piscu

 
   Migel de Servantes Saavedra (1547-1616) je najistaknutiji španski pripovjedač i jedan on najvećih romanopisca svjetske književnosti.Rodio se u gradiću Alcala de Henares.U vrijeme njegova rođenja obitelj mu je već bila osiromašena.Školovao se u Madridu i Servilli. U vojsku je stupio kao vrlo mlad čovjek,a u njoj je proživio vrlo burne godine.U bitki kod Lepanta izgubio je ruku.Pet godina proveo je u Alžiru kao zarobljenik maurskih gusara.Nakon povratka u domovinu , radio je kao službenik,pa je ponovno bio vojnik, a književni ga rad nije mogao izvući iz siromaštva.Umro je u Madridu.Servantes je pisao drame i komedije, novele i romane.

            Djela: FLa Galatea, Bistri vitez Don Kihot od Manče.

 
              Servantesovo karakteriziranje Don Kihota

                                    i  Sančo Panse

Don Kihota Servantes karakterizira kao: “suhoparnom, mrzovoljnom, hirovitom sinu, natrpanom svakakvim mislima, koje nikomu drugom na pamet ne padaju “.Servantes nas već u proslovu upoznaje sa karakterom svog lika.Djelo se većinom zasniva na sukobu dva svijeta.Tako je Don Kihot čista suprotnost od Sancha.Tako je naš vitez “pedesetih i bio snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova” dok je naš Sancho imao “golemu trbušinu a nizak rast i tanke noge”.Iako je Sancho realan čovjek nije osobito inteligentan, “bez mnogo soli u glavi”, te se dade nagoviriti on strane našeg viteza da pođe s njim, obečavši mu pritom namjesništvo nad kakvim otokom ili kraljevstvo koje bude pridobio.Dok Don Kihot na tim putovanjima bude živio u svojim fantazijama, Sancho će naprotiv misliti najprije na sebe, svoj trbuh i svoj džep,”Cijele te noći nije Don Kihot spavao, nego je premišljao o svojoj vladarici Dulcineji, da udesi po onomu što je čitao u svojim knjigama, kako su vitezovi bez sna provodili mnoge noći po šumama i pustinjama zabavljeni mislima na odabranice svoga srca.Ali nije tako proveo noć Sančo Pansa, jer on je ljudski napunio želudac, no nije ga napunio vodom od cikorije, pa je cijelu noć prespavao.”



               Dijalog između Don Kihota i Sanča Panse     

            Djelo se zasniva na sukobu dva svjeta, a to se vidi u dijalozima između Don Kihota i Sančo Panse.Naš bistri vitez zamišlja pustolovine na svakom koraku, te glavom bez obzira srlja u njih ne mareći na Sanchova upozorenja( “ne mareći što mu Sančo Pansa dovikuje i kazuje da su ono na što on navaljuje uistinu vjetrenjače a nisu gorostasi”).Dok Don Kihot podučava Sancha viteškom kodeksu, Snacho upozorava da će se on toga pridržavati sve dok se sam ne nađe u opasnosti, “ako uzmoram braniti sebe, neću ja mnogo pazti na te zakone”, u tim rječima vidimo da Sancho prestavlja tipičnog renesansnog čovjeka koji neće pustiti da ga netko premlati zbog viteških zakona.Taj način gledanja na svijet Servantes sukobljava sa fiktivnim pogledom na svijet od strane don Quijota.Taj sukob svijetova Servantes majstorski prikazuje kroz različite dogodovštine čiji su sudionici Don Kihot i Sančo Pansa.

 
                 Don Kihot poražen ili pobijeđen?

Pitanje u naslovu postavljaju si svi čitatelji ovog romana.Don Kihot na kraju svake svoje pustolovine biva poražen, pretučen i ponižen.Ali on upornu nastavlja dalje “da osvećuje krivice, da priskakuje udovicama u pomoć, da zakriljuje djevice”.On u svojoj ludosti ide protiv onog što su postali ideali renesansnog čovjeka.U stvari Don Kihot donosi ono malo mašte što nedostaje svjetu koji pomalo opada zarobljen u svojoj realnosti.Time Don Kihot zadobija simpatije ljudi koje sreće na svojim putovanjima i koji mu pomažu u njegovim svetim ciljevima da bi se malo zabavili.Don Kihot je “doduše pobijeđen od tuđe ruke, ali   je pobjednik nad samim sobom, a to je, kako mi je on govorio, najveća pobijeda što se može poželjeti”.


                                 Donkihotizam

 
            U čestoj je porabi pojam donkihotizam (donkihotstvo, donkihoterija) koji potječe, gledaj čuda, od imena Don Kihota, glavnog lika Servantesovog  romana.Znači smešan, nesuvremen, besmislen pohvat.

Što je lepo u njemu

            Don Kihot prestavlja dio svakog od  nas , i to onaj dio koji vjeruje u njegove priče, ideale i maštanja.Kad on nestane nestaće dio svih nas.”Kad ne bi bio grijeh protiv ljubavi prema bližnjem, poželio bih da nikada i ne ozdravi Don Kihot, jer ako on ozdravi, nestade nam njegovih dosetaka, pa i dosjetaka perjanika njegova Sancha Panze, a svaka od tih dosetaka da prevrati i samu melankoniju u radost.”
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #12 on: 15 November 2009, 02:00:15 »

Evgenije Onjegin

 Ukratko o piscu:

Aleksandar Sergejevič Puškin je rođen 1799. Godine u bogatoj porodici. Svojim delom Oda slobodi zamjerio se sudu, te je prognan u južnu rusiju, te tamo piše svog Zarobljenika Kavkaza. Pomilovan je 1826. Godine, te se vraća u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju 1837. godine. Puškin se smatra osnivačem moderne ruske književnoisti. Njegova veća dela su: Evgenije Onjegin, Kapetanova kći, Oda slobodi, Zarobljenik Kazkaza, Bronzani konjanik, Ruslan i Ljudmila…

Ponešto o likovima:

Evgenije Onjegin je tipični lik suvišnog čoveka, a tome pripomaže i njegova sveopća nezainteresiranost, možda čak ljenost.

Lenski je romantičar, poeta, zanesenjak, sušta suprotnost Evgeniju, kada voli voli strasno, i ne suspreže svoje osjećaje.

Tatjana je seoska devojka odgojena na romanima Richardsona i Rousseauu, posjeduje neposrednost, nesumljivo stečen u provinciji, među pukom, sa dadiljom.

Kratak sadržaj:

Radnja započenje pričati o mladom plemiću Evgeniju Onjeginu, “suvišnom čoveku”, koji je dovoljno bogat da se ne angažira ni na kojem planu. Takav život mu ubrzo dosadi. Uto nasljeđuje neko imanje, te mora otićiu u unutrašnjost zemlje na neko vrijeme. Tamo se upozna sa Lenskim, romantičarom, koji je zaljubljen  u Olgu. Olga pak ima sestru Tatjanu, mirnu povučenu, koja samo čita knjige. Ona se zaljubljuje u Evgenija, te mu piše pismo u kojem izjavkljuje ljubav, no Onjegin ju odbija. Uskoro na proslavi Tatjanina imendana, Onjegin iz prkosa koketira s olgom. Lenskog to uvrijedi, te traži satisfakciju. Onjegin ga ubija u dvoboju, te odlazi na duggo putovanje od više godina. Jednog dana na nekoj zabavi u Petersburgu sreše Tatjanu, te joj piše strastveno pismo. Ona pak kao žena generala, oglušuje se na njegove izjave, te on odlazi na daljnja putovanja.

Vrijeme radnje:

Radnja se odvija početkom 19 veka

Mesto radnje:

Radnja se odvija u Rusiji.


Napomena:

Puškin je na Onjeginu radio osam godina. Isprva zamišljen kao oponašanje Bajronova komičnog epa Don žuan pa prema tome kao romantična književna vrsta. Tek kasnije delo zauzima mjesto uz ruske realističke romane, gde je čest lik suvišnog čoveka.
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #13 on: 15 November 2009, 02:02:38 »

Gospoda Glembajevi

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.), književnik i enciklopedista, po mnogima najveći hrvatski pisac 20. veka.

Mesto i vrijeme radnje: Zagreb, jedna ljetna noć prije rata 1914-18. od jedan do pet u noći Likovi:

·        Ignjat Glembay, bankar, direktor poduzeća Glembay Ltd. (69 godina)

·        barunica Castelli - Glembay, njegova druga žena (45 godina)

·        dr. Leone Glembay, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides - Danielli (38 godina)

·        Angelika Glembay, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana (29 godina)

·        Fabriczy, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina)

·        Dr. Puba Fabriczy, advokat, pravni savjetnik poduzeća Glembay Ltd. (28 godina)

·        dr. med. Altman, liječnik (51 godina)

     dr. theol. et phil. Silberbrandt, baruničin ispovjednik (39 godina)

·        Oliver Glembay, sin barunice Castelli i ignjata Glembaya (17 godina)

                sobarice, gosti

Vrsta: drama u tri čina (psihološko-socijalna)

Sadržaj:

ČIN PRVI
Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosjedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju je gledao cijelo veče. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale Leon u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da je točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer je uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnim djetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice. . Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno slušajući govori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On pređe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kada je otišla, otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi  do svađe Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njenom lažnom dobročinstvu. Silberbrandt je počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša  Glembay na terasi.

ČIN DRUGI

       Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne. Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i da li je to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leon to odbija. Glembay traži dokaze, a Leon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da je mladić u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah slijedećeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Oče naš, a već se prekrižila i otšla u salon. Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakvo prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovo se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tada Leone počinje vrijeđati barunicu što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačnu dva puta udari Leonea raskrvavivši mu lice. Konačno Leone priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila  u vrtu jer  ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda ali kasno, Glembay je bio već mrtav.

ČIN TREĆI
      Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skico i potrga je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna. Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori kako je njen sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da je treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone joj govori: “Marš napolje. ” Ona mu govori da je ta kuća njeno vlasništvo, da je nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare i govori: ”Ni riječi više!”;želi je zgrabiti, ali ona pobjegne I on za njom potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” na što ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana na stubištu. Angelika stoji poput kipa.

NADOPUNA PRVOG ČINA
Gosti odlaze. Neki pričaju o vezi Leonea i Angelike.
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #14 on: 15 November 2009, 02:04:51 »

Gospodar prstenova deo prvi - Druzina prstenova

BELEŠKA O PISCU:

          Tolkin, Džon Ronald Rejel (1892-1973). Engleski pisac rođen u Južnoj Africi. Kao stručnjak za rane forme engleskog od 1945-1959. bio je profesor engleskog jezika na oksfordskom sveučilištu. U razdoblju  prije drugog svetskog rata bio je blizak prijatelj poznatih pisaca fantastike (Oven Barfeld, K. S. Luis, Čarls Vilijams) koji su zajedno, izmjenjujući međusobno mišljenja, ideje i dela u radu, bili poznati kao grupa The Inklinkgs. Na njihovim redovnim sastancima Tolkinov zamišljeni svijet i njegova hinjena prošlost (feigned history kako je naziva sam Tolkin) dobili su svoj prvotni oblik.

          Prva knjiga o Međuzemlju, Hobit (Hobbit, 1937. g. ) nastala je kao bajka koju je Tolkin napisao za svoju decu i imala je trenutačan uspjeh kod publike i kod kritike, ali je 1951. g. doživela bitne izmjene kako bi se tekst uskladio sa skorim objavljivanjem prvog dijela trilogije Gospodar prstenova (Fellowship of the Ring, 1954, Two Towers, 1954, i Return of the King, 1955). Sve četiri knjige doživele su još jednu reviziju 1968. g.

          No kao i kod većine obimnih i razrađenih opusa u književnosti, priča o Međuzemlju objavljena u ove četiri knjige bila je samo dio materijala koji je Tolkin napisao. Nakon njegove smrti objavljen je 1977. g. Simarillion, zbirka mitova i epova vilinskoga naroda, koju je Tolkin počeo pisati još prije Prvog svetskog rata s namjerom da stvori originalnu englesku mitologiju. Knjigu je iz Tolkinovih mnogobrojnih nedovršenih radova i zabilješki uredio njegov sin Christopher Tolkin zajedno s Guyom Guvrielom Kayom. Christopher Tolkin nastavio je s radom na sređivanju očevih zapisa i do danas je objavio deset knjiga pod zajedničkim naslovom Povijest Međuzemlja.

          Osim ovih pet knjiga Tolkin je objavio i nekoliko kratkih radova u obliku pripovijedaka kao Farmer Gils of Ham (1949) i Smith of Wooton Major (1967), ili u obliku pjesama kao Adventures of Tom Bombandil and Other Verses from the Red Book (1962). Tolkin je tokom svog života s dosta uspjeha ilustrirao neke svoje radove, a najveći broj ilustracija napravio je za Hobita. Ilustracije koje je sam nacrtao i kolorirao za ovu knjigu su pod brojevima I, II, III, IV, V, dok je ostale kolorirao H. E. Riddett.

          Utjecaj koji je J. R. R. Tolkin ostavio ne samo na svoje mnogobrojne čitatelje i na druge pisce u posljednjih pedeset godina, svrstava ga, nesumnjivo, među velikane svetske književnosti dvadesetog stoljeća.

 

DNEVNIK ČITANJA:

          Knjiga mi se jako svidela jer je nastavak na “Hobita”, istog autora: Tolkina. Knjiga ima puno zanimljivih i smiješnih događaja. Najsmješniji događaj mi je bio kada se Gimli posvađao sa Legolasem i drugim vilenjacima iz šume Lothlorien jer je on jedini morao nositi povez preko očiju. Strider(Aragorn) je odlučio da svima stave povez na oči uključujući i Legolasa. Legolas se nije lako s time pomirio jer je ipak on bio vilenjak. Najuzbudljiviji događaj mi je bio kada su Frodo, Aragorn, Merry, Sam i Pippin nabasali na Crne Jahače, a najzanimljiviji događaj mi je bio kada su iz Rivendella krenuli Frodo, Aragorn, Boromir, Gimli, Legolas, Sam, Merry, Gandalf i Pippin krenuli uništiti Prsten Vladar (kletva Isildurova). U knjizi ima više pjesama i stranica nego kod “Hobit”-a, ali i više zanimljivijih događaja. Kod knjige mi se jedino ne sviđa što se vatra u kojoj bi se trebao uništiti prsten piše velikim slovom i još kod nekih imenica. Knjiga ima tri dela (Prstenova družina, Dvije kule i Povratak kralja), a izdana je u Zagrebu 1997 godine. U knjizi je nekoliko autorovih ilustracija.

 

TEMA:

          Uništenje Prstena vladara.

 

MJESTO RADNJE:

          Međuzemlje

 
VRIJEME RADNJE:
          Sva četiri godišnja doba

 

FABULA:                                   - KNJIGA PRVA -

          Na Bilbov i Frodov zajednički rođendan došlo je 144 ljudi, točno koliko su Bilbo i Frodo imali zajedno godina. Na tu su proslavu bili pozvani čak i Sackville-Bagginsovi. Gandalf je priredio nezaboravni vatromet. Bilbo je odednom nestao. Stvorio se u svojoj sobi, gde ga je čekao Gandalf. Gandalf je jedini znao da se on poslužio Prstenom. Taj Prsten je imao čarobnu moč: tko god ga je nataknuo postao je nevidljiv. Bilbo je namjeravao krenuti na svoje zadnje putovanje, ali je po dogovoru sa Gandalfom morao ostaviti prsten Frodu. Bilbo se tomu odupirao, ali mu je Gandalf zaprijetio, te ga je ipak ostavio. Frodo je ušao u sobu čim je Bilbo otišao. Gandalf je objasnio Frodu kakvu moč ima taj prsten i da ga se pothitno mora uništiti. Bacio ga je u vatru na što se Frodo zgrozio, ali na njegovo čuđenje prstenu ništa nije bilo. Gandalf mu je rekao da ga se može uništiti jedino u vatri u kojoj je sakovan. Frodo je rekao da će krenuti na to putovanje na svoj pedeseti rođendan. Frodo je na svoj pedeseti rođendan prodao Vrećasti vijenac Sackville-Bagginsovima. Za suputnike je odabrao Sama i Pippina. Noć pred putovanje Frodo je čuo kako Čiča Gamgee razgovara sa nekom osobom. Sutradan se moralo krenuti na put, a Gandalfa još nije bilo. Trojica hobita su krenula usprkos tome na svoj put u Bucklebury. Na tom putu su im se dogodile nevolje. Frodo, Pippin i Sam naišli su na Crnog Jahača. Brzo su se sakrili pokraj puta. Jahač je njuškao oko sebe. Froda je iznenada obuzela želja da natakne Prsten na prst, iako mu je Gandalf rekao da to ne radi ni u najvećoj opasnosti. Jahač je odjahao Cestom, a družini je laknulo. Tog dana družina je razgovarala da li je to isti Jahač koji je bio u Vrećastom vijencu. Odlučili su da ne idu više po Cesti jer je preopasno. U slijedećih nekoliko dana naišli su na skupinu vilenjaka kojoj je vođa bio Gildor. Frodo ga je pitao u svezi Crnih Jahača, ali im je on rekao da im ništa neće reči o njima, ako im Gandalf već nije rekao. Ubrzo su došli i u Bucklebury, na posjed starog Maggota. Frodo se sjetio, dok je još živio u Brandy Hallu, da je kod njega krao gljive. Maggot im je ispričao da je kod njega bio čudan svat, visoka osoba u crnom sa crnim konjem i da je tražila njega, Froda Bagginsa. Rekao im je da su mu se psi, Panđža, Derač i Vučina, na smrt preplašili. Na večer je farmer Maggot odvezao kolima Froda, Sama i Peregrina do skele, a usput im je ponio nešto za prigristi. Na pola puta su začuli topot konja. Pomislili su da su to možda Jahači, ali je to zapravo bio Merry. Svima je laknulo. Farmer ih je napustio i ostavio Frodu košaru. Kada je Frodo pogledao košaru osmjehuo se jer je osjetio je miris gljiva. Kod Merrya su ostali jako malo, odmah su slijedeći dan krenuli na put. Na tom putovanje im se i Merry pridružio. Frodo nije htio ići Cestom jer bi se izložili velikoj opasnosti od Jahača, nego je odlučio krenuti jako opasnim putem - putem kroz Staru šumu. Na tom putu im svašta dogodilo – od dobrog do lošeg. Jednom prilikom su zaspali ispod Vrbovog starca. Vrbov starac je gospodario šumom. Frodo se digao da bi se otišao umiti u potoku, ali je bučnuo u vodu. Sam ga je izvukao iz vode, ali kad su se vratili do mjesta gde su spavali Merrya i Pipina više nije bilo, jedino su Merryeve noge ostale vani, dok mu je tijelo bilo u Vrbovom starcu. Sam se dosjetio da bi mogli zapaliti drveče, što su i učinili. Odmah zatim Merry je počeo vikati da zgase vatru. Frodo je odednom počeo vikati na sav glas: U pomoć! . Ubrzo je zastao jer je netko počeo pjevati. Pjesma se činila besmislenom, ali kako im se taj glas približavao Frodo je čuo pjesmu kako zapravo ide. Uto dođe i Tom Bombadil, čovek koji je pjevao tu pjesmu i spasi Merrya i Pippina od Vrbovog starca. Hobiti su zajedno sa Tomom otišli u njegovu kuću i upoznali Goldberry, devojku o kojoj je pjesma govorila. U Tomovoj kući ostali su svega par dana. Tom ih je čas prije odlaska naučio pjesmu koju moraju pjevati ako zapadnu u bilokakvu nevolju. Pjesmu su morali upotrijebiti samo jednom, i to kod Grobnog humlja. Ubrzo su došli u svratište Kod razigranog ponija. Tamo se Frodo predstavljao pod imenom Podgorski i upoznao Stridera koji je znao za njihov put. Te večeri su ih napali Jahači, ali nitko nije bio ozlijeđen. Sutradan su krenuli rano ujutro na put sa Striderom, koji im se u međuvremenu pridružio. Usput su kupili izgladnjelog ponija od Billa Papratovine. Sam mu je nadenuo ime Bill. Krenuli su Zelenim putem, prema Vetrovrhu. Strider se ubrzo predomislio i krenuo Cestom. Nakon kračeg putovanja Cestom, skrenuli su sa puta i sišli u zaklon. Trećeg dana odlaska iz Breeja izaši su iz šume Chetwood, približavali su se Muhovodnoj mlaki. Isprva im je dobro naprdovalo putovanje po Muhovodnoj mlaki, ali što su više odmicali kretanje im je postajalo sporije i nepouzdanije. Muhe su ih počele peckati. Frodo je na istočnom nebu ugledao neko svetlo i upitao Stridera što je to. Frodo je dobio odgovor koji je glasio: Ne znam. Predaleko je da bi se moglo razabrati. Nalik je                                                                                                na munju koja skače s vrha na vrh brda. Petog dana putovanja su ugledali Vetrovrh. Na zapadnoj strani Vetrovrha našli su uvalu. Na tom mjestu su ostavili Sama, Pippina i ponije, dok su ustali krenuli dalje. Kada su došli na vrh naišli su na širok prsten od prastarog kamenog zida. Na vrhu su našli na kamen koji je bio ravniji od ostalih i činilo se da je izmakao vatri. Na njemu su ugledali rune. Strider je mislio da stoje umjesto G3 i da znače da je Gandalf bio na tom mjestu trećeg listopada, prije tri dana. Strider je zaključio da je na tom mjestu došlo do bitke i da je tu bilo ono svetlo koje su videli na istoku prije tri dana. Merry je nešto ugledao i obavijestio Stridera o tome, a Strider se bacio na zemlju i povukao Froda za sobom, a ni Merry nije bio blesav, te se i sam bacio na pod. Svi su se bojali najgoreg, što je Strider i  potvrdio. Družina je otišla u šumu i naložila vatru. Ubrzo su ugledali i nekoliko spodoba koje su krenule na njih. Froda je odednom obuzela želja da natakne Prsten, što je i učinio. Frodo je mogao gledati Prstenove utvare kakve zapravo jesu, a one njega isto. Odednom su krenule na njega, a Frodo isuče mač i usklikne: O Elbereth! Gilthoniel! Istodobno

zada neprijatelju jak udarac. Noć  se prolomi od prodorna krika, a Frodo osjeti da ga je neka oštrica, poput strijele ubola u lijevo rame. Mač se slomio pod njim i Frodo zadnjim snagama skine Prsten s prsta i čvrsto ga stisne u ruci. Kad se Frodo osvestio, vidio je da je ležao uz vatru koja je još jače gorjela. Sam je Frodu ispričao što se dogodilo. Uto je došao i Strider. Kad je Strider čuo što mu Frodo ima reči, udaljio se i pozvao Sama. Ispričao mu je sve što mu je imao reči i rekao da će učiniti sve što može da pomogne Frodu. Ujutro su krenuli na jug, a to je značilo da moraju ići Cestom. Frodo nije mogao hodati, pa su ga posjeli na ponija. Prije nego što je prošao prvi dan marša, Frodovi bolovi su se pojačali. Na kraju petog dana tlo se počelo uzdizati. U daljini se nazirala još jedna rijeka u kamenitoj dolini napol obavijenoj izmaglicom. Došli su do rijeke Mitheithel, a na njoj je bio Posljednji most preko kojeg prelazi Cesta, a to je značilo da ponovo moraju Cestom. Sutradan su nastavili putovanje. Nisu ugledali neprijatelja, ali je Strider našao blijedozelen dragulj zvan beril, vilin-kamen. To im je ulilo nadu. Prešli su preko mosta. Pippin je ubrzo našao stazu kojom su nastavili put. Naišli su na trolovsku jazbinu te oprezno krenuli dalje. Produžili su stazom i naišli na tri velika okamenjena trola. To su bili oni trolovi na koje su nabasali patuljci i Bilbo, koji su se svađali kako će ih spremit za jelo. Popodne sunastavili putem kojim su verojatno išli Bilbo, Gandalf i patuljci. Ubrzo su naišli na Glorfindela koji boravi u Elrondovoj kući. Ubrzo su naišli na Jahače. Glorfindel posjedne Froda na konja i dovikne konju nešto na vilin-jeziku i konj pojuri brže od neprijateljevih. Konj zastane pred vodom, a Jahači počnu vikati Frodu. Prsten! Prsten! Iznenada rijeka podivlja, a neprijatelji i njihovi konji se utope.

 

- KNJIGA DRUGA -

          Kad se Frodo probudio, vidio je da leži u krevetu, u Elrondovoj kući. Frodo upita strop na sav glas gde je i koliko je sati. Nečiji mu glas odgovori da je u Elrondovoj kući i da je deset sati prije podne. To je bio Gandalfov glas. Gandalf mu kaže da je sva družina zdrava i čitava. Sutradan se Frodo rano probudio. Morali su odabrati tko će sve ići na put. To su bili hobiti, Dunadan(Aragorn ili Strider), Boromir, Gandalf, Gimli(sin Gloinov) i Legolas. Družina je krenula u prosincu na put, ali je prije toga putovanja Bilbo darovao Frodu vilenjački bodež i košulju od mithrila, koju mu je darovao Thorin. Nisu ponijeli puno prtljage na put. Jednom zgodom nisu mogli proći vrh Caradhras te su morali ići rudnicima Morije. U njima su pronašli knjigu u koju su Balin, Ori i Nori zapisivali događaje. U knjizi su naišli na puno čudnih zapisa. Odednom su ih napali orci i trolovi. Froda je pogodilo koplje, ali mu ništa nije bilo zato jer je nosio pancirnu košulju od mithrila. Samo se Gandalf nije živ izvukao iz rudnika Morije. Poginuo je u borbi protiv propasti Durinove - Balrogom. Kada je Dunadan pregledavao Froda, vidio je da ima pancirnu košulju od mithrila i da ga zato koplje nije proburazilo. Ubrzo su došli u šumu Lothlorien. Vilenjaci su svima morali staviti povez na oči, uključujući i Legolasa, jer se Gimli protivio da jedini ima povez na očima. Došli su do gospodara i gospodarice Lothloriena koji su ih jako dobro ugostili. Galadriel, gospodarica Lothloriena, je pokazala Frodu i Samu svoje zrcalo u kojem su mogli videti što će se sve događati. Samo je Frodu pokazala Prsten. Jedan od tri koja su bila sakrivena od Saurona. Družina je opet morala krenuti na put, ali su im gospodar Celeborn i gospodarica Galadriel dali čamce i zalihe za put. Prvog dana putovanja čamcima opazili su Goluma. Uspješno su ga potjerali. Utaborili su se kod Kresokama. Tamo je Boromir pokušao oduzeti Prsten Frodu. Zbog toga je Frodo zajedno sa Samom uzeo jedan čamac, a da nikom nije rekao, jer nije htio žrtvovati prijatelje.

 
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #15 on: 15 November 2009, 02:07:02 »

Grof Monte Kristo 

BELEŠKE O PISCU

Aleksandar Dima je francuski pisac rođen 1802. g. Najpopularniji je romanopisac i dramatičar svoga vremena. Bio je jedan od začetnika roman – feljtona. Bio je pisac nevjerojatnog plodnog talenta, bogate fantazije i živa duha. Otac mu je bio poznati Bonapartin general, a Aleksandar je bez oca ostao u svojoj četvrtoj godini. pošto je bio odgajan samo sa strane majke u njemu se razvio pustolovan duh kojemu nikada nije manjkalo slobode. Napisao je mnoga dela, neka sam, a neka u suradnji sa drugima. Njegovo izuzetno bogato stvaralaštvo sadrži oko 300 drama i romana. za kazalište je zaslužan što je dao prvu povijesnu romantičku dramu «Henrik III. i njegov dvor» koja je izvedena godinu dana prije Igove poznate drame Hernani. Temelji se na povijesnim činjenicama koje su kombinirane sa ljubavnom dramom. To je prvo francusko kazališno delo prikazano na francuskoj sceni. nakon uspjeha drame «Antony» - tragedija ljubomore, Dima je napisao još mnogo drama, melodrama, tragedija i lakih komedija. Tragedije imaju sve osobine romantičnog kazališta. golem aparat, mnogo osoba, patentičan ton, složene sukobe i mnoštvo obrata. Velik su uspjeh postigli njegovi pseudopovijesni romani u kojima povijest oživljava kao zanimljiva i slikovita stvarnost. Dokument vremena obogaćen je zanimljivim zapletom, mnogim pustolovinama, simpatičnim i hrabrim junacima. Najpoznatije dimino delo je trilogija romana «Tri mušketira», «Dvadeset godina kasnije», «Vicomte de Bragelonne», zatim slijede «Grof Monte Kristo», «Kraljica Margo», te «Gospođa de Montsoreau». Uticaj avanturističko – povijesnih Dimaovih romana osjetio se gotovo u cijeloj europskoj trivijalnoj literaturi. Međutim, sama kompozicija, svjež dijalog i živ opis privlače i danas pažnju i interes široke publike. Umro je 1870. g.

KRATAK SADRžAJ

U luci Notre Dame de la Garde u gradu Marselju svi su s nestrpljenjem očekivali brod Faraon koji je trebao stići još prije tjedan dana. Svi su bili sretni i radosni, ali mlada zanosna Mercedes je videla da je na brodu zastava na pola koplja, što je označavalo neku nesreću. Fernand Mondego je provodio posljednje trenutke sa svojom nećakinjom Mercedes u koju je bio zaljubljen. Ona nije marila za to, već je s nestrpljenjem očekivala svoga zaručnika Edmonda Dantesa. Dantes je bio časnik na brodu, a nakon smrti kapetana Lecrela preuzeo je ulogu kapetana. Zavisan Dangles želio je samo najbolje Dantesu, jer se i on borio za tu titulu. Dangles otkriva Morellu, vlasniku broda da je brod pristao na Elbi što je značilo da je kapetan Lecrel imao sastanak s Napoleonom. Dantes, ne znajući ništa o politici, priznaje da kod sebe ima pismo koje mu je na samrti dao kapetan. Niti ne sluti da bi mu taj komad papira mogao uništiti život. Navečer, Mondego i Dangles pišu pismo tužiocu u kojemu optužuju Dantesa da je bonapartist. Pijani Caderousse im pomaže ne znajući što čini. Caderousse je Dantesov susjed koji zbog zavisti želi uništiti Dantesa. Inače, on se uvijek više zanimao za tuđe živote nego li za svoj vlastiti. Mladi odvjetnik de Villefort uhapsi Dantesa te saznaje da je pismo namijenjeno njegovu ocu Noirtieru.

da bi spasio svoju karijeru Dantesa osuđuje na robiju, a oca dovodi u Pariz. Dantes se nalazi u zamku. Pokušava shvatiti zašto je u zatvoru, ali ne pronalazi njemu shvatljiv razlog. Nakon deset godina u zamku upoznaje abbu Faria koji je pokušavši pobjeći iskopao tunel u krivom smjeru te došao do Dantesove tamnice. On pomaže Dantesu da razotkrije istinu, te ga podučava o svemu. Svećenik Faria umre, a domišljati Dantes sakrije njegov leš i u vreću zamota sebe. Vreća je bačena u more, a dantes je spašen od robije. Nakon mnogo sati provedenih na pučini Dantesa pronalaze talijanski krijumčari i spašavaju mu život. Edmund saznaje da mu je otac umro od gladi što u njemu budi veliku želju za osvetom. Dantes odlazi na otok Monte Kristo gde pronalazi najveći dio Spadinog blaga, sačuvanog više od 3, 5 stoljeća – to je blago Monte Crista.

Dantes saznaje da je Caderousse vlasnik krčme vlasnik krčme Mast du Gard gde živi sa svojom ženom Carconte. Predstavlja se kao abba Busoni i daje mu 100000 franaka, ali pod uvjetom da izvrši jedan zadatak – mora saznati sve o Danglesu, Mondegu i Villefortu.

Fernando Mondego postao je general s novim imenom lord de Marcerf, a oženjen je za prekrasnu Mercedes, nekadašnju Edmundovu zaručnicu. Villefort je postao državni odvjetnik, a Dangles najpoznatiji i najčuveniji bankar u Parizu.

Dantes odlazi u Marseille gde saznaje da je njegov prijatelj Morrel pred bankrotom. Predstavlja se kao blagajnik tvrtke Thomson and French te spašava prijatelja od bankrota. Morrelova obitelj zahvalna je nepoznatom darovatelju. Nakon što je spasio prijatelja od nevolje, odlazi u Rim na karneval i upoznaje Franza di Epinaza i Fernandova sina Alberta. Tu se po prvi put predstavlja kao grof Monte Kristo.

U Rimu su Alberta oteli rimski razbojnici i odveli ga u katakombe. Dantes spašava Alberta, a on ga uvodi u visoko pariško društvo. Upoznaje baruna Danglesa i njegovu kćer Eugeniju, grofa de Morcerfa, baruna Villeforda, njegovu kćer Valentine, sina Ednarda i ženu Heloisu. Odlazi u Pariz u posjet barunu Danglesu kao grof Monte Kristo kojemu se čitav svijet divi u proteklih pet godina. Otvara kod njega račun od pet milijuna franaka. Nakon toga odlazi De Villefortu od kojeg traži obranu od razbojnika.

Valentine ga upoznaje sa  svojim dedom Noirtierom kojemu je pismo kapetana Lecrala bilo namijenjeno. Valentine je bila zaljubljena u Morrela, koji je sin vlasnika broda Faraon. Ona je trebala naslijediti veliko bogatstvo i zbog toga je njezina maćeha želi ubiti. kada bi se riješila čitave obitelji nasljedstvo bi pripalo njenom sinu Ednardu. Nakon što maćeha ubija cijelu njenu obitelj, Morrel je vrlo zabrinut za Valentine. Edmund je pristaje čuvati, no ona je ipak otrovana. na sreću nije umrla i Edmund je odvodi na otok Monte Kristo dok svi ostali smatraju da je mrtva. kasnije i sam Morrel dolazi na otok gde sretno žive ostatak svoga života.

Odlazi u kuću Mondega gde vidi Mercedes koja ga prepoznaje, ali ga ne želi izdati. Zajedno sa kćerkom Ali-paše, kojega je Mondego ubio, smišlja osvetu i prikuplja sve dokaze koje će upotrijebiti protiv njih. Upoznaje i poznatog varalicu Faustina te ga proglašava grofom Andrea Cavalcante. Od Danglesa kupuje Journal de Globe i španjolske vladine obveznice u iznosu od jednog milijuna franaka. Dangles također kupuje obveznice te ih preporučuje svim svojim mušterijama. Dantes odlazi u Španjolsku i potplaćuje glasnika. U Parizu nastaje panika zbog informacije da je u Španjolskoj započeo građanski rat. Dangles prodaje španjolske obveznice. Kada Dangles sazna da je informacija bila lažna poludi. Nitko mu ne vjeruje da je prodao i svoje obveznice pa mu svi prijete sudskom parnicom. Na kraju Dangles završava u ludnici.

Faustino, kojemu je pravo ime Benedito, prije sedam godina je trebao pobjeći zajedno sa Caderoussom sa galije. No, Benedito je izdao Caderoussa. Kada Caderousse ugleda Benedita izaziva ga na dvoboj u kojem Benedito ranjava Caderoussa. Dantes odvodi ranjenog Caderoussa k svojoj kući i otkriva mu da se ispod grofa Monte Crista krije Edmund Dantes. Kada je to Caderousse saznao umire od šoka.

Benedito je optužen za ubojstvo i odveden je u tamnicu. Tužitelj je de Villefort. Benedito dobiva upute od grofa Monte Crista. Tijekom čitave parnice ne želi reći svoje ime. Na kraju priznaje da je njegov otac iznajmio 1871. g. kuću u Autenili gde je boravio s nekom devojkom mjesec dana. žena je zatrudnjela i ubrzo nakon poroda umrla. Njegov otac je neželjeno dijete zakopao u vrtu, no to je videla jedna sluškinja koja je spasila dijete. Na svim dokumentima nalazio se potpis de Villeforta – njegova oca.

U Dantesovim novinama izašao je članak o Mondegu u kojemu piše sva istina o Ali-paši. Pročitavši to Alberto izaziva grofa Monte Crista na dvoboj. Prije dvoboja Dantes priznaje Mercedes čitavu istinu, a ona sve kaže Albertu. U dvoboju nitko ne želi pucati, a Alberto se ispriča Dantesu.


Mondego je osuđen da je tijekom grčkog rata kao francuski izaslanik na dvoru Ali-paše izdao Ali-pašu Turcima. Ali-paša mu je povjerio kćer i ženu, za koje Mondego tvrdi da ih je neprijatelj zaklao. U sudnicu kao svjedok ulazi kći Ali-paše, a Mondego ostaje zaprepašten kada shvati da je ona živa. Istina dolazi navidelo i otkriva drugu stranu poznatog generala. Mondego je ubio Ali-pašu, a njegovu kćer i ženu prodao u roblje.
Dolazi grof Monte Kristo i otkriva svoj pravi identitet. Mondego se ne želi tako lako predati i izaziva Edmunda na dvoboj. Edmund pobjeđuje, ali ga ne želi ubiti, nego želi da pati u tamnici kao on. Ne želeći to prihvatiti očajan Mondego se ubija. Mercedes odlazi u Marseille kako bi otputovala k svome sinu u Afriku. Ne želi Edmunda pokraj sebe, jer je ta ljubav već odavno nestala. Mercedes je razočarana i očajna, jer je Edmund uništio budućnost njena sina. Alberto je otišao u vojsku da plati očeve grijehe. Edmund i Heidi, kći Ali-paše, odlazi na otok Monte Kristo. Izjavljuju si međusobno ljubav i odlaze u Ameriku.


KARAKTERIZACIJA LIKOVA

1. EDMUND DANTES

Edmund Dantes je bio časnik na brodu Faraon. Nakon kapetanove smrti preuzeo je njegovu funkciju. Mnogi su mu na tom zamjerali smatrajući da je to učinio iz osobnih interesa. No, Dantes nije bio takav čovjek i on je najvjerojatnije to učinio zato jer je smatrao da je to njegova dužnost. Dantes je znao što želi postići u životu. Svu svoju pažnju posvetio je svojoj zaručnici, ocu i poslu. Bio je vrlo pošten čovjek, uvijek spreman da pomogne prijatelju u nevolji. Svoju sreću nikada nije krio pred drugima i mnogi su mu na tom zavideli, a on je zapravo htio svoju sreću podijeliti sa drugima. Nakon što je odveden u zatvor osjeća se vrlo razočarano i povrijeđeno. Ne može shvatiti kakvu je to kobnu grešku napravio da je morao ići u zatvor. On je oduvijek bio pošten, dobar čovjek i svakako nije zaslužio takvu kaznu i takvu zlu sudbinu. Njegove misli uvijek su vezane za prelijepu Mercedes i na njihov zajednički život koji je izgubljen u nepovrat. Očajan je , želi umrijeti, jer sve lijepo u njegovom životu, sav njegov rad i uloženi trud, sve je uništeno. Najviše ga boli činjenica da je bespomoćan i da se više ne može boriti protiv nepravde, jer nepravda nas okružuje, ona je svuda oko nas. Bio je neiskusan da bi sam mogao doći do razumnog odgovora. Kada uz pomoć abbe Farija otkriva istinu, on postaje drugi čovjek. Sve na što može misliti je velika želja za osvetom sa kojom se dobri svećenik ne može složiti. Dantes postaje okrutan, zaokupljen je osvetom, a mržnja ga je potpuno preuzela u svoje ruke. Stekao je mnogo znanja zahvaljujući dobrom svećeniku i sada je dovoljno iskusan da učini ono što ga proganja kroz čitav život, da vrati sve što mu je oduzeto. život mu je pokazao da zna biti vrlo nepravedan i nepošten i da najpravedniji ljudi gotovo uvijek loše završavaju. Nije se mogao pomiriti sa tim, nije mogao, a zapravo i nije želio shvatiti da je sav njegov trud u njegovoj mladosti otišao u nepovrat. Mislio je da će osvetom vratiti sebe, no nije znao da mora postati novi čovjek sa novim stavovima i razmišljanjima o životu, jer je onaj stari Edmund Dantes već odavno nestao. Kada saznaje da mu je otac umro od gladi želja za osvetom mu je dodatno narasla. Noćima ga muče strašne noćne more u kojima vidi svoga izgladnjeloga oca. Ljubav prema ocu stvorila je preveliku mržnju u njemu, mržnju koju nitko ne može nadvladati, čak i njegova voljena Mercedes. Sve koji su mu nanijeli nepravdu želi postepeno uništiti, želi ih videti kako pate, kako gube sve najdraže što imaju u životu. želi u njima videti sebe i žele da i oni sami na svojoj koži osjete kako je to osjećati takvu bol i očaj kakvu on sada osjeća. Sa smijehom i bijesom na licu uništava jednog po jednog, no tek tada negde duboko u duši shvaća da mu uništavanje tuđih života ne pruža nikakvo zadovoljstvo i to ga dovodi u još veću bol i očaj. Na kraju umjesto da postane sretan, on shvaća da se zbog osvete promijenio, ne prepoznaje više onu osobu koja bi svakome pomogla. Bez imalo žalosti napušta svoju Mercedes, ipak shvaća da osveta zapravo ne donosi nikakvo zadovoljstvo, već da je u životu mnogo važnije opraštanje. Na kraju svoje rane liječi uz Heidi, možda jedinu osobu koja ga je mogla razumjeti. Postaje sasvim druga osoba koja se predstavlja kao grof Monte Kristo koji nema nikakve sličnosti sa časnikom broda Faraon.


2. ABBA FARIA

Abba Faria je svećenik koji veliki dio svoga života provodi u zatvoru, no ipak nikada nije imao loše misli. Bio je iznimno dobar čovjek. Jedina želja mu je bila izaći iz zatvora. Ipak, uvelike se razlikovao od drugih zatvorenika, jer on nije samo čeznuo za slobodom, već je želio pronaći blago Monte Crista i izgraditi mnoge humanitarne ustanove. Nije imao svoju obitelj, jer je bio svećenik, no bio je naučen svoju ljubav nesebično dijeliti. Volio je pomagati bespomoćnima i osjećati se korisnim. Najveće zadovoljstvo činilo mu je podučavanje drugih. Bio je vrlo učen čovjek i svoje je znanje želio širiti na druge ljude. Podučavao je matematiku, jezike, teologiju, filozofiju, povijest i logiku. Bio je i vrlo snalažljiv i inteligentan čovjek. U svojoj je ćeliji izradio sunčani sat i kalendar, tako da je uvijek znao koji je datum i koliko je sati. Bio je jedan od rijetkih, a možda i jedini zatvorenik koji nije izgubio pojam o vremenu tijekom robije.

Od riblje kosti pravio je igle, dijetlo od željezne spone s okvira kreveta, a blagdansko meso koristio je loj za izradu svjetiljki. Podučavajući Dantesa pomogao mu je da otkrije istinu o sebi. Mnogo puta je zažalio zbog toga, jer je Dantes kasnije postao sasvim drugi čovjek. Nije mu se nimalo sviđalo toliko mržnje u Dantesovim očima. Često je sebe osuđivao što je nenamjerno stvorio želju za osvetom u tom čovjeku. Dantes je prije nego što je otkrio istinu zapravo bio vrlo sličan Fariju, oboje su širili ljubav i poštenje svijetom. Faria je smatrao da se ljudi nemaju pravo osvećivati, jer osveta pripada samo Bogu, a ljudska osveta je veliki grijeh. Po tome niti jedan čovjek ne bi smio uzeti pravo da sudi nekoga ili se osvećuje nekome.


3. MERCEDES

Mercedes je bila mlada, privlačna devojka, zaručena za Dantesa. Čitav smisao svoga života pronašla je u njegovoj ljubavi. Čitavo vrijeme dok je Dantes plovio, ona ga je nestrpljivo i vjerno čekala. Nakon što ga odvode, ona osjeća veliku tugu. Napušta grad i godinama pokušava zaboraviti Dantesa, ali to je bilo uzaludno jer ga nije mogla zaboraviti. Pomirila se sa svojom sudbinom i nastavila živjeti raskošan život s Mondegom. Takav život je nikada nije uspio usrećiti. Ona zapravo živi takvim životom za dobrobit svoga sina. Kada se Dantes vraća, ona razočarano shvaća da je čovjek kojeg je ona voljela odavno nestao i da se njihova nekadašnja ljubav nikad više neće moći vratiti. Shvaća da je Dantesu stalo jedino do osvete i ne pronalazi više ni malo ljubavi u njemu. Nakon što je Dantes uništio Mondega, ona mu ne želi oprostiti što je njezinom sinu oduzeo oca. Ljubav Mercedes prema njenom detetu ipak pobjeđuje ljubav prema Dantesu.

 
4. FERNAND MONDEGO

Fernand Mondego je lik koji nam pokazuje kako ne bi smjeli biti ljubomorni u životu jer ljubomorom ništa ne postižemo. U njegovim mislima bilo je mjesta samo za zavist i želju da ima nešto što njemu ne pripada. Vrlo je pohlepan, a spreman je čak i ubiti zbog svoje pohlepe i sebičnosti. Nikada nikome ne bi pomogao. Sve čini samo radi svojih vlastitih interesa.


5. DANGLES I DE VILFORT

Ova dvojica imaju gotovo identične karakteristike kao Mondego. Sve čine iz osobnih potreba, kroz život ih vodi pohlepa i sebičnost. životni cilj im je novac i želja za slavom, ali ne shvaćaju da se slava ne može steći na taj način. Možda su tom svojom ohološću i uspjeli u životu, no zaboravili su da će im sve te njihove pogreške jednom i zasmetati. Nisu marili za to koliko će nečiji život biti upropašten, jer su presebični da bi iskazivali osjećaje kao što su ljubav ili sažaljenje nad nekim.


OSNOVNE MISLI DELA

1. Ljudski je griješiti, no isto je tako ljudski opraštati i najgore zločine.

2. Čovjek mora shvatiti da na ovom svijetu ne može uspjeti sam. Važno je da stvara prijateljstva, ali ne ona lažna, već ona kada se uvijek možeš osloniti na svoga prijatelja. Najgora kazna za svakog čovjeka je samoća, dok je iskreno prijateljstvo najveći dar koji si čovjek može priuštiti.

3. Majčinska ljubav jača je od bilo koje druge ljubavi. U ovom romanu to se vidi na primjeru Mercedes koja je za dobrobit svoga deteta čak i napustila čovjeka kojeg je čekala dugo vremena.

4. Ljubomorom se ne postiže ništa. Ljudi moraju surađivati i uopće ne misliti o tome da li netko ima nešto više od nas. Uostalom, mi nismo na ovom svijetu da bismo sređivali račune sa drugim ljudima. Ako ti netko nanese zlo, treba mu uzvratiti dobrim delom, jer će onda i taj čovjek shvatiti da je nešto krivo učinio.

5. Ljudi koji se pošteno probijaju kroz život da bi došli do svoga cilja i pritom ne zanemaruju i ne gaze druge možda će kasnije doći do toga cilja, ali im se neće moći osporiti da su to stekli vlastitim radom i htijenjem, za razliku od onih koji gaze sve pod sobom i dođu također do toga cilja, ali tek tada pred njih dolaze problemi i oni shvaćaju da su najobičnije kukavice, da moraju priznati poraz i moliti za oproštenje.


JEZIK I STIL

Pisac piše opsežno i zadržava se na detaljima, a opsežnosti toga dela pridodaju brojni epiteti, metafore i poredbe. Tim detaljima želi čitatelja čim više uvesti u radnju. Često se malo duže zadržava na psihičkoj karakterizaciji pojedinog lika, a u prvi plan često dovodi osjećaje i misli.

 
MOJE MIŠLJENJE O DELU

Delo mi se sviđa jer ima zanimljivu radnju, a i prepuno je raznih pouka u određenim životnim situacijama. Nakon što čovjek pročita ovaj roman, zasigurno će ostati barem malo razmišljati o tome kakve stavove ima prema drugim ljudima i što sve treba promijeniti u životu. Premda je delo nastalo prije dosta vremena, radnje koje se odvijaju u tom delu gotovo da se mogu poistovjetiti sa radnjama koje se odvijaju u današnjici. Ovo delo je zasigurno vrlo preporučljivo pročitati jer ljudi mnogo toga ne znaju o životu, a svaka nadopuna toga znanja je vrlo vrijedna.
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #16 on: 15 November 2009, 02:09:06 »

Guliverova putovanja - Put u Liliput 

Beleška o piscu: Džonatan Svift, jedan od najvećih i najpoznatijih satičara svijeta, rodio se godine 1667. u Dublinu, glavnom gradu Irske, od siromašnih engleskih roditelja. Kada je napisao satiru “A tale of a Tub”(Priča o buretu), koja je govorila protiv svećenstva nigdje ga nisu htjeli primiti za biskupa. Bio je vrlo omiljen u engleskom društvu i svatko tko je bio pismen čitao je njegova djela. Umro je 1745. god.

Vrsta djela: Putopisni pustolovni roman

Vrijeme radnje: Krajem XVII. st. (1699/1700. god. )

Mjesto radnje: Liliput i Blefuscu

Tema: Odnos čovjeka i patuljka

Opisi: Nasukavanje u Lilliput – Dne 5. studenog, kad u onim krajevima počinje ljeto, u gustoj magli opazi kormilar hrid na pedeset sežanja od broda; ali je vjetar bio tako jak da nas je natjerao ravno na nju, i brod nam se razbije. Nas šestorica spustimo čamac i uspijemo nekako da se otisnemo od broda i od hridine.

          Krajolik kod starog hrama – Kraj oko mene učinio mi se samim vrtom, a ograđene njive, ponajviše po četrdeset četvornih stopa, nalikuju na same cvjetne lijehe. Te su njive izmiješane sa šumama od pol stanga, a najviše je drveće, koliko sam mogao rasuditi, visoko sedam stopa.

           jedna njihova igra – Ima još jedna zabava, koja se prikazuje jedino pred carem i caricom i ministrom predsjednikom, u osobitim zgodama. Car polaže na stol tri tanka svilena konca, duga šest palaca; jedan je modar, drugi crven, treći zelen. Ti se konci određuju za nagrade onima koje car izvoli odlikovati osobitim znakom svoje milost. Ceremonija se izvršava u svečanoj dvorani njegova veličanstva, gdje se kandidati moraju podvrći ispitu o svojoj vještini, koja je posve drugačija nego pređašnja, i takva da ni izdaleka sličnu nisam vidio ni u kojoj drugoj zemlji u novom ili starom svijetu.

           grad Mildendo – Tavanski prozori i kućna sljemena bijahu tako načičkani gledaocima te sam mislio da još nikad nisam vidio napučenije mjesto. Grad je prava četvorina, jer svaka je strana zida duga pet stotina stopa. Dvije velike ceste što unakrst presijacaju grad i dijele ga na četiri četvrtine, široke su pet stopa. Uličice i prolazi, u koje nisam mogao ulaziti, nego sam ih samo razgledao kako sam prolazio, široki su dvanaest do osamnaest palaca. U gradu se može smjestiti pet stotina tisuća duša; kuće imaju od tri do pet katova; tržišta i dućani obilno su opskrbljeni.

           careva palača – Vanjsko je dvorište četvorina od četrdeset stopa te obuhvaća dva druga dvorišta: u unutarnjem su dvorištu kraljevske odaje, koje sam jako želio da vidim, ali sam razabrao da je to vanredno teško; jer velike kapije iz jedne četvorine u drugu samo su osamnaest palaca visoke i sedam palaca šitroke. No zgrade u vanjskom dvorištu u najmanju su ruku pet stopa visoke, pa ih ne bih mogao prekoračiti a da ih silno ne oštetim, premda su zidovi čvrsto građeni od klesana kamena četiri palaca debeli.

Karakterizacija: Guliver – Guliver dolazi iz jedne obitelji koja se nastanila u Londonu. Bio je treći od pet sinova. Sa četrnaest godina išao je Cambridge, u Emanuel College. Izučavao je navigaciju, matematiku i druge znanosti koje su mu poslije trebale. Sreća ga je služila i u najgorim slučajeviman kao kada se spašavao nakon što je brod lupio o hridinu i razbio se, a on je rekao:“Što se zbilo s mojim drugovima u čamcu, ne znam kazati; ali sudim da su svi zaglavili. Ja sam pak plivao nasreću, a vjetar i struja gonili me naprijed. ” Spasio se, ali su ga zarobili patuljci Liliputanci. Dali su mu jesti i piti, a on je obećao da im neće ništa učiniti. “Priznaje, često ga je snalazila napast, dok su mu gore – dolje hodali po tijelu, da zgrabi prvu čterdesetoricu i tresne s njima o pod... ”, ali ga je pekla savjest jer je vrlo pošten i drži obećanja. Liliputanci su dobro postupali s njim i dali mu slobodu. Postavili su mu uvjete za slobodu, a  on ih je “potpisao sve s velikim veseljem. ” Pošto je vrlo volio čitati i učiti, a dobro je pamtio brzo je naučio Liliputanski. Njegovu dosjetljivost pokazao je kad je uspio ugasiti požar – mokraćom. Vedra su bila premala da bi Liliputanci uspjeli ugasiti požar, a Guliver se jednostavno – pomokrio. Njegova dobrota i poštenje nije dobro prošlo jer je kraljeva pohlepa rasla te je htio više. Pomagao je Liliputancima u ratovanju s Blefuščanima (ukrao im ratne brodove), a kralj je htio potpunu pobjedu na što Guliver nije pristao jer je pravedan i ne želi se mješati u političke probleme dvaju država. Nakon osuđenja saznajemo da se čak i u njemu može pojaviti strah od malih ljudi, pa bježi u Blefuscu od kuda se vraća doma.

O djelu: Djelo je vrlo zanimljivo, ali ima po mojem zvani “Kraljević i prosjak kompleks” – previše opisa. Da se pisac usredotočio na događaj djelo bi bilo zanimljivije. Isto tako želio bih reči da je u djelu mjestimice problem kao i u “Robinsonu Crusoeu” odnosno pisac spominje neke stvari pa kaže da će o njima poslije govoriti i to dovodi u zbrku. Djelo mi se vrlo svidjelo.

Osnovna misao: Dobro se uvijek ne vraća dobrim

Problemska pitanja: 1. )Sažeto ispričaj zbivanja.

                              2. )Plan uzbudljivih pustolovnih događaja u Liliputu.

                              3. )Stvarni i nestvarni događaji.

                              4. )Slikoviti ili uzbudljivi prizori

 

1. ) Čovjek po imenu Guliver brodskom nesrećom dolazi u Liliput, zemlju patuljaka. Tamo ga zarobljavaju i odvode u njihov grad. On uči njihov jezik i Liliputanci spremaju ugovor s pravilima kojih se Guliver mora pridržavati. Oslobađaju ga. Spašava ih od mnogih opasnosti. Odvodi brodove protivničkog naroda, spašava Liliputance od požara i pomaže u mnogim stvarima. Oni to njemu uzvraćaju tako da mu žele iskopati oči. On bježi u Blefuscu i tamo napravi brod i vrati se doma.

2. )1. Liliputanci zarobljavaju Gulivera

    2. Sklapaju dogovor s njim

    3. Oslobađaju ga

    4. Otima narodu koji su u ratu s Liliputancima brodove

    5. Spašava ih od požara

    6. Urote se protiv njega

    7. Bježi u Blefuscu

    8. Odlazi doma
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #17 on: 15 November 2009, 02:14:13 »

Hamlet

1. Beleška  o  piscu

            Vilijam Šekspir  bio  je  pjesnik  i  dramatičar, rođen  1564. godine  u  Stratford-on-Avonu  u  Engleskoj. Mnogi  tvrde  da  je  najveći  dramski  stvaratelj  svih  vremena. Oko  1585. odlazi  u  London, gde  deluje  kao  glumac, redatelj  i  kazališni  pisac.

Napisao  je  36  drama  koje  delimo  na:

            1. tragedije - Hamlet, Julije  Cezar, Otelo,  Antonije  iKleopatra, Koriolan, Kralj  Lir, Makbet;

            2. komedije - Ukroćena  goropad, San  letnje  noći, Na  Tri  kralja,                                                                        Mera  za  meru, Mnogo  buke ni oko čega

            3. romance - Romeo  i  Julija, Zimska  priča  i                                                                      Bura;             

            4. povijesne  drame - Kralj  Džon, Ričard  II. ,                                                          Henri  IV. , Henrk  V. , Henri  VI. ,      Ričard  II. i      Henrik  VIII.

A  1609. izišli  su  njegovi  Soneti, zbirka  od  154  pjesme.

            Šekspir  je  svoje  dramske  tekstove  tvorio  podacima  iz  usmene  književnosti, iz  starije  pisane  književnosti, iz  povijesti, iz  svoje  suvremenosti, ali  i  iz  svakidašnjeg  pripovijedanja. Ni  fabule  Šekspirovih  delova  nisu  njegove. On  ih  preuzima  od  drugih  pisca  i  preoblikuje  ih. Čini  od  njih  vrhunska  dela, kraseči  ih  pučkim  pjesmama, izrekama  tadašnjeg  vremena, a  bio  je  i  majstor  stvaranja  mnogoznačnosti  pjesničkog  jezika. Tako  Shakspeareove  riječi, osim  što  sadrže  osnovno  značenje, kriju  u  sebi  niz  suznačenja.

2. Beleška  o  delu

            Mnogi  tvrde  da  je  Šekspirova  tragedija  Hamlet  (1600. -1601. )  najbolja  tragedija  u  povijesti  svjetske  književnosti. No  to  nije  samo  delo  povijesti.

            Suvremenost  tragedije  svijedoče  moderna  dela  s  temom  o  Hamletu  prenesenom  u  današnje  doba  (u  nas  je  najpoznatije  takvo  delo  drama  Ive  Brešana  "Hamlet  u  selu  Mrduša  Donja", te  adaptacija  od  Slobodanke  Aleksić  "Hamlet  u  podrumu").

            Šekspir  je  stvorio  delo  za  sve  ukuse  i  sva  vremena. U  njegovo  su  doba  svakakvi  ljudi  gledali  pretstave  i  pridonosili  njenom  uspjehu. Zato  je  morao  stvoriti  delo  prikladno  i  školovanom  plemstvu  i  običnom  puku. To  je  i  učinio. Izabrani  su  stihov  zadovoljili  školovane  plemiće, mačevanje  ukus  šire  publike, a  Hamletovo  ludilo  i  dosjetke  zabavljale  su  običan  puk.

              Fabula  ove  tragedije, kao  i  večine  Shakespearovih  dela, je  poznata  jer  ju  je  Šekspir  uzimao  iz  drugih  dela  iz  svojih  suvremenika  ili  ranijih  pisca.


3. Fabula

            Danski  kralj  iznenada  umira, a  nasljeđuje  ga  njegov  brat  Klaudije, koji  se ženi  udovicom  pokojnog  kralja. Sinu  pokojnog  kralja, Hamletu, javlja  se  duh  njegova  oca  i  otkriva  mu  da  ga  je  Klaudije  otrovao, čime  traži  osvetu. želeć  potvrdu, za  tu  strašnu  optužbu, Hamlet  se  pretvara  lud. Njegvu  ludost, kralj  i  kraljica, tumače  Ofelijinim  odbijanjem  Hamletova  udvaranja. Hamlet  organizira  predstavu, koja  radnjom  sliči  na  umorstvo  njegova  oca. Kad  Klaudije  vidi  aluziju  na  njegov  zločin, prekida  predstavu  i  time  daje  Hamletu  dokaz  na  Duhove  riječi. Nakon  prekinute  predstave, Hamlet  posječuje  majku

  i  misleći  da  ga  Klaudije  prisluškuje, ubija  Polonija  koji  se  sakrivao  iza  zavjesa. Bojeći  se, Klaudije  šalje  Hamleta  na  brod  u  Englesku  s  namjerom  da  ga  tamo  ube. Saznavši  za  očevu  smrt, Ofelija  se  ubija, a  Laert  traži  osvetu  za  oca  i  sestru. Hamlet, saznavši  za  urotu, vrača  se  u  Dansku  i  prihvaća  dvoboj  s  Laertom. Kralj  i  Laert  odluče, na  prijevaru  s  otrovanim  mačem, ubiti  Hamleta. U  dvoboju, Hamlet  i  Laert  mjenjaju  mačeve  i  obojca  bivaju  ranjeni  otrovom. Kraljica  ispije  čašu  s  otrovom, namjenjenu  Hamletu, te  umire. Laert  otkriva  Hamletu  spletku  s  kraljem, nakon  čega  ovaj  ubija  kralja.

            No  Hamlet  nije  toliko  cijenjen, po  fabuli, koliko  po  karakterizaciji  samih  lica. Pogotovo  se to  odnosi  na  Hamleta.

4. Hamlet

            U  Hamletovom  ponašanju  postoje  najraznovrsnija  tumačenja, nastala  u  različitim  vremenima  i  shvačanjima  ljudi. Jedno  od  tumačenja  odnosi  se  na  edipski  kompleks, tj. ljubomora  sina  prema  ocu  kao  suparnika  u  ljubavi  prema  majci. Hamleta  više  boli  to  što  se  majka  udala  za  stric, nego  što  mu  je  oca  ubio  taj  stric. No  najrasprostranije  tumačenje, o  Hamletovom  ponašanju, odnosi  se  na  njegovu  neodlučnost. Hamlet  je  paraliziran  od  prevelikog  razmišljanja. Zbog  svoje  neodlučnosti  i  boježljivosti  da  ne  povrijedi  majku, odlaže  i  usporava  samo  izvršenje, koje  dovodi  do  gore  situacije.

            Za  Hamleta  ne  postoji  osjećaj  delovanja  u  pravo  vrijeme. On    razmišlja  kada  treba  da  deluje  (kao  nakon  povratka  u  Dansku, na  groblju), a  deluje  kada  to  nije  potrebno  (kad  ubija  Polonija).

            Sam  lik  Hamleta  otkriva  se  u  svojoj  raznolikosti  tek  u  odnosu  prema  drugim  likovima. Likovi  se  u  svojim  odnosima  nadopunjuju:  Hamletovo  poštenje  nasuprot  Klaudijevoj  podlosti, Hamletova  intelektualnost  nasuprot  malo  pametnih  ljudi  kraljeve  okoline, Hamletova  pretjerana  osjetljivost  nasuprot  Horacijevu  preciznošću, Hamletovo  pretjerano  razmišljanje  i  odlaganje  nasuprot  Laertovu  brzom  delovanju.

            Hamlet  je  zapravo  lik  noćne  more  koja  se  ostvaruje. Mora  u  kojojoj  prisustvuje  sve  ono  najgore  od  ljudskih  strasti:  podlost, sebičnost, prevare  i  izdaje. Hamlet  iz  more  izlazi  sav  rastrgan  i  nemoćan  dase  opire.

5. "Biti  ili  ne  bit"

            U  Hamletu  se  ne  javlja  toliko  sukob  sa  svijetom, koliko  sa  samim  sobom. Hamlet  postavlja  pitanje  biti  ili  ne  biti?, živjeti  ili  umrijeti?, ubiti  ili  oprostiti?. On  si  postavlja  taj  problem  i  nijedan  vanjski  događaj  nemože  mu  više  škoditi  koliko  on  sam  sebi  može. Njegov  je  problem  što  postoji  na  ovome  svijetu. Hamlet  zapravo  strada  od  borbe  sa  samim  sobom.

6. Zaključak

            Hamlet  je  jedna  od  ranijih  komedija, nastala  u  drugoj  fazi, nakon  komedija  i  povijesnih  drama  iz  prve  faze  i  prije  ostalih  slavnih  tragedija  iz  treće  faze. Razlika  između     dviju  faza, su  tragični  junaci. Samim  time  što  Hamlet  nije  nikakav  div  ili  heroj, nego  običan  čovjek, čini  ga  bližem  i  modernijim.


            U  Hamletu  otkrivamo  Šekspirovu  borb  protiv  svijeta. On  nam  uz  pomoć  Hamletovih  monologa, otkriva  pokvarenost  u  svijetu  (ratovi  i  pokvarenost  u  kraljevskim  obiteljima). U  Hamletu  Izgleda  kao  da  se  i  sam  Šekspir  želi  suprostaviti  svijetu, dok  u  četvrtoj  fazi  izgleda  da  se  on  pomirijo  sa  svijetom.

            To  je  jedna  od  rijetkih  drama  u  kojima, tijekom  čitavih  pet  čina, glavni  junak  dominira  nad  okolišem  i  zaokuplja  sav  interes.
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #18 on: 15 November 2009, 02:15:54 »

Hari Poter i dvorana tajni

O autoru: Britanska autorica, stvoriteljica popularne i od kritičara prihvaćene serije o Harryju Potteru koja govori o mladom čarobnjaku kroz njegovo školovanje. Nakon diplome na University of Exeter 1986. godine počinje raditi za Amnesty International u Londonu, gdje započinje pisati Harry Potterove avanture. U ranim 90-ima putuje u Portugal gdje poučava engleski jezik za strance, ali nakon kratkog braka i rođenja kćeri vraća se u Englesku i nastanjuje u Edinburghu. živeći od socijalne pomoći, uz podučavanje drugih nastavila je s pisanjem.

Tema: Pustolovine kroz školovanje mladog čarobnjaka

Mesto i vreme radnje: Radnja se većinom odvija u školi Hogwarts i okolici. Ostatak radnje se odvija u kući Durleyevih i okolini. Manji delovi radnje se odvijaju u Hagridovoj kolibi, Čarobnjačkom gradu… Vreme radnje je današnjica.


Zabilješke tijekom čitanja (najuzbudljiviji ulomak): Moj najuzbudljiviji ulomak je predugačak pa ću ga prepričati.

 Hermonija je bila okamenjena u bolničkom krilu. Netko ju je okamenio. Hari je istraživao po dvorcu. Našao je ulaz u neki podzemni prolaz u dvorcu. Prolaz je vodio do spilje ispod dvorca. Tamo je sreo Toma Riddlea, bivšeg učenika Hogwartsa. Malo su “pročavrljali” i Tom je priznao Hariju da je on, po drugi put, otvorio odaju tajni i da je on Slytherinov baštinik. Kad mu je sve ispovjedio, morao mu je obrisati pamćenje. Pošto se Hari obranio od Vodelmorta, pokušao je i od Riddlea. Uspio je. Tom Riddle bio je zapravo lord Vodelmort. Hari je ponovno pobijedio Vodelmorta, znatno ga oslabivši i zamalo ubivši. Poslije dvoboja je otišao objaviti sretnu vijest svim ostalim pripadnicima škole. Dočekao ga je Dumbeldor i proglasio ga  herojem.

Ovaj mi  je ulomak najzanimljiviji zato što su mi prijatelji rekli da je Riddle zapravo Vodelmort pa me jako zanimalo kako će se Hari po treći  puta sukobiti s Vodelmortom.

 

Kratak sadržaj: Ferje se bližilo kraju. Hari je dobio poziv da dođe k Ronu. Pošto mu kod Dustleyevih nije bilo nimalo lijepo odazvao se pozivu. Došao je kod Rona i proveo par zadnjih dana ferja s Weasleyevima. Pred sam početak školske godine otišli su u čarobnjački grad kupiti knjige i opremu za novu školsku godinu. U nekoj knjižari profesor Lockart je potpisivao knjige. Kad je vidio Haria odmah se htio slikati s njim, kao s nekom slavnom osobom (što Hari i je). Poklonio mu je cjeli komplet knjiga. Na dan kada je trebalo otići u Hogwarts, Ron i Hari nisu mogli proći kroz zid na kolodvoru. Pošto je Ronov tata preradio bezjački automobil, tako da je ovaj mogao letjeti, oni su lijepo uzeli taj automobil i njime odletjeli u Howgarts. Pri slijetanju su oštetili jednu vrbu pa su zato bili kažnjeni. U Howgartsu su se ponovno upuštali u razne pustolovine ne bi li saznali tko je otvorio odaju tajni. Nadležni iz Ministarstva magije su smijenili profesora Dumbeldora misleći da je on kriv. Čak su i Hagrida sklonili iz Howgartsa. Hagrid je, dok je polazio treći razred, bio izbačen jer ga je Vodelmort proglasio otvaračem odaje. Tako je Hari morao sve sam. Na kraju kad je Vodelmort okamenio nekoliko učenika. Hari je pronašao put koji vodi u odaju tajni. Tamo je našao Vodelmorta koji ga je po treći put pokušao ubiti. Hari se ponovno obranio i time jako oslabio Vodelmorta. Dumbeldore  je vraćen na svoju dužnost, a Hari je ponovno postao heroj.

 

Opis lika:  Hari Poter je glavni liko ove priče. Hari ima munju na čelu koju je dobio dok se borio s Voelmortom. Harievi roditelji su poginuli, a skrbništvo nad njim nedragovoljno je preuzela obitelj mamine sestre. Tetak i teta nisu baš cijenili Haria kao čovjeka nego više kao psa ili tako nešto. Ali Herry je to trpio bez riječi . Postao je čarobnjak. U Hiogwartsu je upoznao svoje prve prijatelje: Rona, Nevila i Hermoniu. Oni su zajedno prolazili kroz razne pustolovine. Hari je vrlo društven. Vole ga skoro svi učenici škole. Jedino ga ne vole neki Slytherini i to oni koji se druže s Malfoyem. Malfoy je iz nepoznatih razloga zao prema svima koji nisu Slytheeini. Hari se u ovom romanu bavi mnogim protuzakonitim poslovima ne bi li otkrio tko je otvorio odaju tajni. Mislim da je Hari zaslužio da bude junak.


Dojam: Ovo su stvarno trenutno najbolje knjige za mlade. Ideja je genijalna, a izvedba originalna. Knjige o Hariju su mi istinski najzanimljivije koje sam do sada pročitao. Nekako mi se još najbolja čini prva knjiga. Uprkos tome, jedva čekam da izađu i ostali delovi Hari Potera pa da i njih pročitam.
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #19 on: 15 November 2009, 02:17:25 »

Ilijada

Likovi:
Ahil, Agamnemon, sveštenik Hris, Briseida, Hektor, Apolon, Hera, Kalhant, Nestor, Zeus, Patrokolo, Tetida

Sadržaj:
I pevanje
Nakon devet godina ratovanja između Ahejaca (Grka) i Trojanaca odluka o pobjedniku nikako ne pada. Razorivši jedan grad u borbi protiv trojanskih saveznika Ahil je u ropstvo poveo i kćerku Apolonova svećenika Hrisa, Briseidu. Ona je pripala kralju Agamemnonu. Njezin otac donio je otkupninu ne bi li mu Agamnemon vratio kćer. Nakon pogrdnog odbijanja svećenik Hris zamoli njegovog zaštitnika boga Apolona da kazni Ahejce. Apolon usliša Hrisovu molitvu, te pošalje svoje nevidljive strijele. Tko god je bio pogođen umro bi od kuge. Devet dana padale su strijele po Ahejcima. Zbog tog napada boga Apolona biva sazvana Narodna skupština na kojoj Agamnemon sazna uzrok Apolonove ljutnje, te u zamjenu za svećenikovu kćer on traži Ahilovu robinju Briseidu, čim je vrlo rasrdio Ahila koji više ne želi pomagati ahejskoj vojsci. Nakon što mu biva oduzeta Briseida Ahil tužno zaziva majku Tetidu i moli je za pomoć. Kako bi mu pomogla, Tetida odlazi na Olimp te se tuži Zeusu zbog svog sina Ahila. Zeus odluči kazniti Ahejce neuspehom u njihovom boju protiv Trojanaca, no na tu Zeusovu odluku božica Hera, Zeusova žena strašno se uzbuni, no Zeus ne posustaje od svoje odluke.

XVI pevanje
Nakon što izgubiše sve junake Ahejci su se našli u veoma teškoj situaciji i bili su pred porazom, te Patrokolo moli Ahileja da mu pomogne ili da ga pusti da vojska predvođena njim napadne Trojance. Ahilej ga pusti davši mu svoje oružje u pridruživši mu Mirmidonce, no preporuči mu da se odmah odagnavši Trojance od lađa vrati da se ne bi bogovi naljutili. Videvši Patrokola u Ahilejevom oružju s Mirmidoncima Trojanci su pobježali misleći da je to Ahilej. Patrokolo je junački s vojskom udario na Trojance te ubije vojvodu Sarpendona, te pokuša osvojiti i Troju. Došavši pred zidine grada pokušao je da se popne na gradske zidine i tri puta biva odbijen od Apolona. Četvrti puta Apolon ga oštro upozori te se Patrokolo povuče od straha prema Apolonovom gnjevu. Apolon nagovori Hektora da krene u napad. U borbi između Patrokola i Hektora Apolon udari Patrokola u leđa te ga onesvijesti. Patrokola je prvi ranio Euforo kopljem u leđa. Patrokolo teško ranjen jedva se dovuče do svoje čete, te pade na pod i Hektor ga ubi.


Karakterizacija likova:
Ahil
Sin kralja Peleja i morske božice Tetide, ahejski junak, hrabar, neustrašiv, uvijek spreman na borbu.

Agamnemon
Vrhovni komandant ahejske vojske pod Trojom, lakom, nesmotren, voli naređivati.

Patrokolo
Hrabar, borben vjeran, prijatelj i suborac.

Hektor
Hrabar, najveći trojanski junak, glavna trojanska snaga.
  • *
  • zahvalnica: 2179

  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3396
  • Topics: 719
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
  • WWW
Logged




« Reply #20 on: 09 January 2010, 16:09:43 »

Ima neko Necistu Krv prepricanu...
  • *
  • zahvalnica: 0

  • Date Registerd:09 January 2010, 15:57:38
  • Posts: 1
  • Topics: 0
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.5.7 Firefox 3.5.7
Logged
« Reply #21 on: 09 January 2010, 16:20:07 »

Nečista krv

O piscu:
B. Stanković (1876. -1927. ) rođen je u Vranju, u siromašnoj zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju I Nišu, a završio je pravni fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo stalno je bio u sukobu sa Beogradskom čaršijom I ćitinskim moralom. Borislav Stanković bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su pripovijetke: Iz starog jevanđela, stari dani, Božiji ljudi, Pokojnikova žena; romani: Nečista krv, Gazda Mladen I Pevci (koje nije završio); I drame: Koštana, Tašana I Jovče, te memoari: Pod okupacijom. Književni rad započeo je u vrijeme kada se u srpskoj književnosti vršio nagli zaokret prema Evropi. Kao I mnogi njegovi vršnjaci I B. Stanković je boravio u Parizu, ali taj boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom književnom stvaralaštvu.

Kritike:
Stanković je davao tregične sudbine ljudi I žena u jednom minulom vremenu, u jednom društvu koje se gasilo I osipalo pred njegovim očima, ali ogorčen nakaznim ćiftinskim moralom građanske klase u nastupanju, zbog koga je I sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu suprostavi neki drugi, svijetliji, čovječniji, bolji. Centar njegovih preokupacija je gotovo uvijek tragika ličnosti u okvirima kojima je vezana lićna sreća. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih I najkompleksnijih ljudskih osjećanja, je najčešći I gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne I bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema čovjeku. Svi njegovi ženski likovi nesrećni su I tragični na isti način, presjećeni I zgužvani životom koji se uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jače sile, nekog surovijeg I neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod još većom tiranijom, pod mišljenjem čaršije I šta će svijet reći. U djelu Borislava Stankovića čovjek je izložen ne samo sukobu sa okolinom, već I sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrđujući često svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji. Sve njegove ličnosti opterećene su zahtjevima “krvi”, silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajući nezadovoljni donose nesreće I prouzrokuju tragedije.

Tema:
Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u početku bio raskošan I ugodan, da bi se poslije očeve propasti završio tragično I bolno za njih.

Ideja:
Ideja ovog djela je žalosna sudbina onemogućenih ljudi, koji uprkos svojim silnim žudnjama popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajuci obaveze koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život okrivljeni I lišeni vlastitih radosti.
  • *
  • Welcome to my place
  • zahvalnica: 725

  • pol: Male
  • Location: Zrenjanin
  • Date Registerd:18 April 2009, 12:58:56
  • Posts: 11005
  • Topics: 3458
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Opera 9.80 Opera 9.80
    • boris023zr@hotmail.com
Logged




« Reply #22 on: 21 April 2010, 11:47:30 »

ima li iko "seobe" milosa crnjanskog?  nod
  • *
  • zahvalnica: 1

  • pol: Female
  • Date Registerd:05 April 2010, 23:48:27
  • Posts: 33
  • Topics: 8
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Firefox 3.6.3 Firefox 3.6.3
  • Email
Logged
« Reply #23 on: 22 April 2010, 20:30:07 »

ima li ko glad i kamenje prepricano

unaprijed hvala
  • *
  • zahvalnica: 1

  • Date Registerd:27 March 2010, 22:14:41
  • Posts: 44
  • Topics: 0
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows 7 Windows 7
  • Browser:
    Firefox 3.0 Firefox 3.0
  • Email
Logged
« Reply #24 on: 02 May 2010, 20:15:24 »

jel ima neko prepricanu pokundiranu tikvu please unapred hvala
  • *
  • zahvalnica: 0

  • Date Registerd:02 May 2010, 20:08:08
  • Posts: 1
  • Topics: 0
  • Activity/Aktivnost
    0%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:
    Opera 9.80 Opera 9.80
  • Email
Logged
Skoci na stranu:  1 2 All   Idi na vrh strane
Send this topic    Print
 
Skoci na:  


Rapidshare Search



Powered by SMF 1.1.10 | SMF © 2006-2009, Simple Machines LLC
Page created in 0.343 seconds with 50 queries.

Google visited last this page 10 April 2014, 12:09:47
Theme created by Logo Off